Nina Kobiljski, majka preminule Eme Kobiljski, čiju je sudbinu nemilosrdno izmenio vršnjak 3. maja u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u samom srcu Beograda, snažnim svjedočenjem unutar sudskog postupka pred Višim sudom, izazvala je duboke emocije prisutnih.

Njene riječi, izgovorene u najimpresivnijoj sudnici Palate pravde, nisu ostavile nikoga ravnodušnim. Ova hrabra žena, koja je ranije podijelila intimne pojedinosti iz svakodnevnog života na prethodnom ročištu, danas je dijelila svoje iskustvo o životu njene porodice nakon neizmjernog gubitka koji ih je obavio crnom sjenkom tuge.

-Kako definišemo život? Naše izgubljene djece se ne možemo vratiti, stoga smo prihvatili tugu i bol kao stalne saputnike našeg postojanja. Osećamo bol koji je konkretno prisutan, kao da srce neprekidno krvari. Prošlog ljeta sam pala na ulici, slomila zube, ruku, ali nisam mogla jasno objasniti ljekarima šta se tačno desilo. Mogu vam reći da se nisam onesvijestila, već sam pala jer mi srce neprekidno krvari, ali kako to obrazložiti u Hitnoj pomoći? Bez obzira na želju da ostanem predana majka drugom djetetu i supruga, sumnjam u sposobnost povratka u normalnost – dijelila je uzdahom, pokušavajući dočarati kakav je život nakon gubitka djeteta.

Nina Kobiljski takođe je podijelila osjećaj kao da je iznevirena i nosi veliku grižu savesti jer je dijete izgubljeno baš u školi, mjestu koje bi trebalo biti sigurno.

Osećam se kao da sam prevarila svoje dijete; nije bila na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, već je bila tamo gdje bi trebalo biti – u školi – rekla je Kobiljski.

Tokom svjedočenja, odlučila je direktno obratiti se advokatici koja zastupa dječaka ubicu i njegove roditelje, a koja je na početku parničkog postupka izrazila saučešće u ime njihove porodice.

-Želim uputiti riječi advokatici koja je na početku prethodnog ročišta izrazila saučešće u ime porodice mladića optuženog za zločin. Izražavam mišljenje da nije adekvatno da neko u tuđe ime prenese saučešće. Može se izraziti pozdrav ili čestitka, ali ne i osjećaj tuge. Nikada nismo dobili izraze žaljenja, pa bih željela postaviti pitanje: “Da li vam je žao što ste imali oružje u kući? Da li vam je žao što ste učili dijete da puca? Da li vam je žao što ste znali da dijete nema razvijenu empatiju? Vaše dijete je pravilo spiskove, živjelo sa oružjem, imalo je jasnu namjeru za koju se mjesecima pripremalo, a vi to niste znali? To je teško zamislivo u funkcionalnoj porodici” – obraćala se advokatici, ali i porodici dječaka ubice majka Eme Kobiljksi.

Nakon tih riječi, dodala je da ne gaji osećaj mržnje, već žaljenje što nisu pružili pomoć, ali istovremeno je otkrila da unutar sebe traži oprost.

-Vidim tog mladića kako u kriznoj situaciji primjenjuje obrasce ponašanja koje mu je otac prenio. Uprkos problemima, on nije razgovarao, već je uzeo kućno oružje i ispoljio frustraciju na način koji mu je otac naučio. Ne tvrdim da su roditelji željeli ovo, govorim o životu u skladu s njihovim željama i interesovanjima. Oni su željeli da vaspitaju dijete na taj način” – rekla je, dodajući da smatra da roditelji “zločinca snose ogromnu odgovornost što do tragedije nije došlo, ali su je propustili spriječiti”.

-Roditelji dječaka ubice bi trebalo da osjećaju odgovornost prema društvu, da kažu “Nismo željeli, mi smo krivi, nismo željeli ovako i prihvatanjem odgovornosti želimo pokazati da nije smjelo, da se bar oduže društvu jer mrtvoj djeci ne mogu! Želim oprostiti jer oprost čini čovjeka, ne živi se u bijesu, želim nastaviti život u miru. Želim oprostiti, ali niko nije došao i rekao “Žao mi je”. Jedine riječi koje čujemo su “nisam kriv” – izjavila je majka koja je izgubila kćerku i opisala kako sve to uništava, osjećajući se kao da joj neko “konstantno kopa po živoj rani”.

U prepunoj sudnici ispunjenoj suzama i jecajima pokazala je koliko veliko srce ima. – Nismo očekivali da ćemo biti na dvije strane, već smo vjerovali da ćemo nekako dijeliti bol zajedno, mi zbog njih, oni zbog nas. Kao što mi grlimo bol, njihova odgovornost je prihvatiti svoju. Patim i što roditelji nisu bili podrška koja će mu pomoći, nisu rješavali probleme koje su morali. Nina Kobiljski je otkrila i najdublje emocije, zaglavljena u danu u kojem je izgubila dijete, i izrazila nadu da će se probuditi uz neke druge vijesti, drugi ishod.

-Živim s nadom da će Ema doći u moj san, živim za njen glas. Trudimo se preživjeti dan po dan, ali ne znam kako i koliko dugo ćemo moći – zaključila je.