ZAŠTO DJECA ZADIRKUJU DRUGU DJECU – POSEBNO ONE KOJI SU SIROMAŠNI?
Djetinjstvo bi, u idealnom svijetu, trebalo da bude vrijeme bezbrižnosti, igre i učenja. Međutim, stvarnost mnogih mališana daleko je od tog ideala. Jedna od najmračnijih pojava koja se javlja među djecom – često čak i u najranijoj dobi – jeste zadirkivanje, isključivanje i vrijeđanje vršnjaka. Djeca koja dolaze iz siromašnih porodica nerijetko su prve mete ovakvog ponašanja.
Ali zašto se to dešava? Šta to tjera jedno dijete da povrijedi drugo – samo zato što nosi iznošene patike, nema najnoviji model telefona ili ne dolazi na rođendanske zabave? Odgovori su slojeviti i duboki, i zahtijevaju razumijevanje psihologije djece, porodičnog okruženja, uticaja medija i šireg društva.
1. DJECA OGLEDALO DRUŠTVA: RAZLIKE KOJE SVIJET POTVRĐUJE
Djeca nisu rođena da mrze. Ona ne vide razlike dok im ih neko ne pokaže. Međutim, živimo u svijetu u kojem su razlike između “imati” i “nemati” postale ekstremno naglašene – i u svakodnevnim razgovorima, i u reklamama, i u kulturi koja forsira luksuz, posjedovanje i vizuelnu prezentaciju statusa.
Dijete koje u školi nosi istu odjeću dva dana zaredom, koje nema brendirani ruksak ili ne jede užinu iz prodavnice, automatski postaje “drugačije”. I ta “drugačijost” vrlo brzo postaje razlog da ga neko označi, izoluje ili mu se ruga.
2. POTREBA ZA NADMOĆI: OSJEĆAJ MOĆI PREKO TUĐEG BOLA
Zadirkujuća djeca često nisu zla. Ona su – povrijeđena. U mnogim slučajevima, dijete koje vrijeđa drugoga traži način da se osjeća nadmoćno jer se, duboko u sebi, osjeća nemoćno. Možda ga kod kuće ignorišu. Možda je i samo meta kritika, uvreda ili čak nasilja. Možda se u školi osjeća nevidljivo.
Tada se javi potreba da nađe nekoga slabijeg, nekoga ko se ne može braniti. Zadirkujući siromašno dijete, dijete koje se osjeća beznačajno stiče iluziju kontrole i moći. To mu, makar privremeno, nudi osjećaj važnosti.
3. NEZNANJE I NEDOSTATAK EMPATIJE
Mnogi mališani jednostavno ne razumiju šta znači biti siromašan. Njima je nezamislivo da neko nema topli obrok svaki dan, da neko nikad nije bio na ljetovanju, da neko nema pristup grijanju ili internetu. U svijetu djece, ono što je “normalno” kod kuće smatraju da je “normalno svima”.
Kada naiđu na dijete čije se okolnosti razlikuju od njihovih, nerijetko to komentarišu, rugaju mu se, zadirkuju – ne iz zlobe, već iz nesvjesne površnosti. Odrasli su ti koji bi ih trebali učiti empatiji, ali ako toga nema – djeca nastavljaju da vjeruju da su “oni drugačiji” manje vrijedni.
4. UTICAJ PORODIČNOG OKRUŽENJA
Djeca vrlo često usvajaju stavove, vrijednosti i predrasude svojih roditelja i staratelja. Ako u kući slušaju kako se siromašni ismijavaju, kako se ismijava “jadna raja”, kako se siromaštvo povezuje s lijenošću ili glupošću – velika je vjerovatnoća da će i sami usvojiti takav pogled.
Roditelj koji prezirno komentariše nekog iz komšiluka jer “nema za nove gume” zapravo oblikuje dijete da bude osjetljivo na materijalni status i da poistovjećuje vrijednost čovjeka s onim što posjeduje.
5. ŠKOLSKO OKRUŽENJE I IZOSTANAK REAKCIJE
U mnogim školama, zadirkivanje siromašne djece prolazi neopaženo ili se minimizira. Učitelji često nisu obučeni da prepoznaju suptilne oblike socijalnog isključivanja. Neki čak nesvjesno pogoršaju situaciju komentarima poput: “Ajde, pusti njega, on nema puno, budi ti dobar.”
Takav pristup može izazvati suprotan efekat – djeca vide da se siromašni učenik izdvaja, da ga se posmatra kao drugačijeg, a neki to počinju zloupotrebljavati.
6. MEDIJSKI PRITISAK I KULTURA STATUSA
Djeca danas odrastaju bombardovana slikama “idealnog života”. Influenceri, reklame, YouTube zvijezde – svi prikazuju materijalno bogatstvo kao put do sreće. Brendirana garderoba, luksuzna putovanja, najnoviji uređaji – to je standard koji se nameće kao norma.
Dijete koje ne može da se uklopi u tu lažnu sliku stvarnosti, postaje “nevidljivo” ili “čudno”. A djeca koja imaju pristup tim stvarima često nesvjesno prave podjelu: “mi” i “oni”. “Mi koji imamo” i “oni koji nemaju”.
7. ŠTETA KOJA OSTAJE DUBOKO U DUŠI
Zadirkujuće riječi ostavljaju ožiljke koji se ne vide spolja, ali se osjećaju decenijama kasnije. Djeca koja su u djetinjstvu bila ismijavana zbog siromaštva često u odraslom dobu pate od niskog samopouzdanja, kompleksa manje vrijednosti, straha od javnog govora, srame se svog porijekla ili porodičnog imena.
Neki od njih postaju preambiciozni i perfekcionisti u pokušaju da “dokažu” da vrijede. Drugi se povuku u sebe i izbjegavaju socijalne kontakte, jer se boje ponovnog odbacivanja.
8. KAKO PREKINUTI TAJ KRUG?
a) Obrazovanje i empatija
Najvažniji korak je učiti djecu da se vrijednost čovjeka ne mjeri novčanikom, već karakterom. Učitelji, roditelji, treneri – svi moraju razgovarati s djecom o tome šta znači poštovanje, saosjećanje, različitost.
b) Uloga roditelja
Roditelji trebaju otvoreno razgovarati sa svojom djecom o siromaštvu – ne kao o sramoti, već kao o realnosti u kojoj mnogi žive. Djeca trebaju naučiti da ne ismijavaju, već da pruže ruku.
c) Škole kao sigurne zone
Škole moraju postati mjesta nulte tolerancije na zadirkivanje, bez obzira na oblik. Svako dijete treba da se osjeća prihvaćeno, a učitelji trebaju imati obuke kako da prepoznaju i zaustave socijalno isključivanje.
d) Medijska pismenost
Djeca moraju naučiti da ono što vide na internetu nije stvarni život. Luksuz i savršenstvo koje se prikazuje na društvenim mrežama često su samo iluzije.
