“Kad sam bio mlađi uvijek me je nerviralo na svadbama kad me daidže i amidže plehnu po leđima i kažu:
– Momak, ti si slijedeći !!
… Samo, ima neko vrijeme otarasio sam se i te zezancije.”
-“A kako?”, upita Haso.
-“Lijepo, poš’o sam i ja njima istu zezanciju udarat’ na sahranama.”, odgovara Huso.
BONUS PRIČA:
Jednom davno, u malom selu zvano “Smijehgrad”, živio je čovjek po imenu Marko. Bio je poznat kao najveći šaljivdžija u cijelom selu. Njegovi suvicevi i fora bili su toliko smiješni da su ljudi dolazili iz drugih sela samo da ih čuju.
Jednog dana, dok je Marko šetao glavnom ulicom sela, naišao je na starca koji je sjedio na klupi s knjigom u ruci. Marko se približio i upitao starca: “Što čitate, gospodine?”
Starac mu odgovori: “Čitam knjigu viceva.”
Marko se nasmije i reče: “Ah, vicevi su moj specijalitet! Hoćete da vam ispričam jedan?”
Starac pristane, pa Marko počne: “Dođe zeka u knjižaru i kaže: ‘Imate li knjigu o paradajzu?’ Knjižar odgovori: ‘Da, ali ne mogu vam je dati jer je posudila kornjača.'”
Starac se slatko nasmije i reče: “To je dobar vic, mladiću. Vidi se da imate dara za humor.”
Marko se ponosno nasmije i upita starca: “A jeste li čuli za vic o slonu koji je nosio kišobran?”
Starac odmahne glavom i reče: “Ne, nisam. Kako ide taj vic?”
Marko se zaneseno nasmije i kaže: “Pa, slon je nosio kišobran da ne bi kapala voda sa slona koji je nosio kantu vode!”
Starac se još jače nasmije i kaže: “To je zaista smiješno! Hvala vam na tome, mladiću.”
Od tog dana, Marko i starac postali su prijatelji i često su sjedili zajedno na klupi ispred knjižare, razmjenjujući viceve i smijeh. Seljani su se divili njihovom prijateljstvu i smijehu koji su širili po selu, čineći “Smijehgrad” još veselijim mjestom za život.
