BONUS PRIČA:
Na rubu jednog malog sela, gdje se vijugavi put spaja s nebeskom plavom, živio je Stanoje, poznat po svom neobičnom smislu za humor. Bio je to čovjek koji je u svemu vidio priliku za šalu, pa su ga ljudi izbjegavali kad bi željeli ozbiljno razgovarati. No, kad je trebalo razvedriti nekoga, Stanoje je bio prvi na listi.
Jednog sunčanog jutra, dok su kokoške neumorno kljucale po dvorištu, a mačak Pera se protezao na ogradi, Stanoje odluči da priredi šalu za pamćenje.
“Čekaj da vidim,” pomisli, “kome bih mogao da nasmijem dušu?”
Tog dana, prolazio kroz selo Mile, mladić koji je bio poznat po svojoj ozbiljnosti. Mile je bio toliko ozbiljan da se pričalo da je jednom slučajno nasmijao kokošku i da je od tada ta kokoška nosila jaja samo s tužnim izrazom na licu.
Stanoje je odmah smislio plan. Uzeo je stari kotao iz šupe, nekoliko starih lonaca i tavica, pa ih privezao za konopac koji je vukao iza sebe. Onda je na glavu stavio staru kantu, kao šljem, i krenuo putem ka Milovoj kući.
Dok je Stanoje hodao, lonci i tavice su zveckali kao prava povorka vojnika na paradi. Svi iz sela su izlazili da vide šta se dešava, a Stanoje, sav važan, mahao je rukama kao da vodi čitavu vojsku.
Kad je stigao do Milove kuće, kucnuo je na vrata i povikao: “Mile, izlazi! Pozvan si u vojsku! Dovedi svoje kokoške i mačke, idemo u boj!”
Mile, zbunjen i pomalo uplašen, otvori vrata i ugleda Stanoja u svom čudnovatom “vojnim” izdanju. Ispočetka je samo zurio, pokušavajući da shvati šta se dešava, ali kad je Stanoje počeo da maršira po dvorištu, imitirajući bubnjanje, Mile nije mogao da izdrži. Počeo je da se smije, isprva tiho, a onda sve glasnije i glasnije, dok mu suze nisu počele teći niz lice.
Svi iz sela su se okupili i smijali zajedno s Mileom. Čak je i mačak Pera, inače ozbiljan kao i njegov vlasnik, počeo da prede i trlja se o Stanojeve noge, očigledno zadovoljan predstavom.
Nakon toga, Mile je bio drugačiji čovjek. Počeo je češće da se smije, a priča o “vojnoj paradi” koju je Stanoje organizovao prepričavala se godinama. Selo je postalo mjesto gdje je humor bio neizostavan dio svakodnevnog života, a Stanoje je, naravno, bio glavni krivac za to.
I tako, gdje god da krenete, ako čujete zveckanje starih lonaca i tavica, znajte da se Stanoje sprema za još jednu šalu. Jer, kako je on volio reći: “Bolje je u životu imati dobar vic nego dobar plan – jer, kad vic propadne, svi se smiju, a kad plan propadne, svi plaču.”
JOŠ JEDNA BONUS PRIČA:
U srcu planine, skriveno među borovima, nalazilo se malo selo koje su svi zvali Krivodol. Ime je dobilo po tome što nijedna kuća, put, ili drvo nije bilo ravno. Sve je tu bilo nakrivljeno, pa su se i ljudi u šali nakrivili dok su hodali, da bi se “uklopili” u okolinu.
U Krivodolu je živio Mića, momak koji je bio poznat po svojim avanturama, ali još više po tome što je bio nevjerovatno nespretan. Njegova nespretnost bila je tolika da su svi znali kad je Mića prošao kroz selo jer bi svaka stvar koju dotakne nekako završila na podu, polomljena, ili barem pomaknuta za nekoliko centimetara. Jednom je uspio da prevrne čak i bunar – niko nije znao kako, ali bunar je nekako bio izvan zemlje, ležeći na boku, dok je voda tekućim mlazom tekla niz put.
Jednog dana, Mića je odlučio da se zaputi u susjedno selo Gornji Ravnik. Razlog za njegovu posjetu bio je, naravno, vrlo ozbiljan – čuo je da u tom selu imaju najbolju pitu od jabuka, a Mića nije mogao da odoli dobroj piti. Ali, nije imao pojma kako će doći do tamo, jer je put između Krivodola i Gornjeg Ravnika bio poznat po svojoj krivudavosti i opasnostima. Međutim, to nije obeshrabrilo Miću, već ga je samo još više zaintrigiralo.
Naoružan starim kompasom, koji je bio toliko star da je pokazivao sve strane svijeta osim prave, Mića je krenuo na put. Već nakon pola sata hodanja shvatio je da je pogrešio pravac. Kompas je tvrdio da je sjever na mjestu gdje se sunce dizalo, a jug gdje je zalazilo. Umjesto da se vrati, Mića odluči da slijedi kompas. “Možda me ovaj kompas vodi na neki skriveni put,” mislio je.
Nakon nekoliko sati lutanja kroz šumu, stigao je do čudnog sela. Kuće su bile izgrađene od kamenja koje je izgledalo kao da je svaki kamen stavljen tu slučajno. Ljudi su hodali unazad, a krave su se muzički smijale. Mića je shvatio da je stigao u neko mjesto koje nije bilo na karti. Ali, nije se dao smesti – pita je bila njegov cilj, a ništa ga nije moglo zaustaviti.
Dok je hodao kroz selo, naišao je na starog seljaka koji je sjedio na klupi i posmatrao ga. Seljak je imao dugačku, bijelu bradu i smireni osmijeh na licu.
“Zdravo, momče,” reče starac. “Kuda si krenuo ovako zbunjen?”
“Tražim Gornji Ravnik,” odgovori Mića. “Čuo sam da tamo imaju najbolju pitu od jabuka.”
Starac se nasmija, i to tako glasno da se odjek razlijegao selom, a nekoliko krava je u znak odobravanja počelo da muče melodiju.
“Eh, sine, u Gornji Ravnik se ne stiže kompasom, već srcem. Zatvori oči i zamisli pitu, a put će ti se sam pokazati.”
Mića pomisli da je starac možda poludio od samoće, ali nije imao boljeg plana. Zatvorio je oči i pomislio na sočnu, mirisnu pitu od jabuka. Kad ih je otvorio, nije mogao vjerovati svojim očima – pred njim je bio Gornji Ravnik, i to tačno ispred pekare iz koje se širio miris svježe pečenih pita.
Ušao je u pekaru, a pekarka, starija žena s osmijehom koji bi mogao otopiti i najtvrdokorniju koru hljeba, predala mu je najljepšu pitu koju je ikad vidio. Mića je bio presretan, a kad je zagrizao, shvatio je da je svaki korak vrijedio.
Ali, kad se vratio u Krivodol i ispričao ljudima o svom putovanju, niko mu nije vjerovao. Mislili su da je sve izmislio, osim pite – nju su svi priznavali, jer je bila toliko ukusna da je cijelo selo danima pričalo o njoj.
Mića je nastavio sa svojim nespretnim avanturama, ali od tog dana je uvijek slijedio svoje srce, ne svoj kompas, jer je shvatio da pravi put ne zavisi od pravca, već od želje. I tako je Krivodol dobio svoju novu legendu – o Mići koji je prešao sve granice nespretnosti da bi našao savršenu pitu.
