BONUS PRIČA:
U jednom malom, zabačenom selu, gdje su svi znali svačiju tajnu, živio je Savo, čovjek za kojeg se pričalo da ima najgori smisao za humor u cijelom selu. Kad god bi pokušao da ispriča šalu, svi bi samo prevrnuli očima i pravili se da nisu čuli. Nije to Savu mnogo tangiralo – on je, na svoj način, bio zadovoljan sobom. Ali, jednog dana, odlučio je da stavi tačku na to i dokaže da nije tako loš komičar.
Savo je čuo da u susjednom selu organizuju veliki godišnji vašar, na kojem će se održati takmičenje u pričanju viceva. Nagrada je bila više nego primamljiva – godina dana besplatnog hljeba iz lokalne pekare! Pomislio je: „Ako uspijem da dobijem ovu nagradu, ne samo da ću svima dokazati da imam smisla za humor, već ću i uštedjeti na hljebu. Dvostruka pobjeda!“
Odlučio je da se pripremi za ovo takmičenje kao nikad prije. Počeo je da uči viceve iz stare knjige koju je našao na tavanu. Ta knjiga je bila toliko stara da su vicevi u njoj bili smiješni još njegovom pradedi. Ipak, Savo je vjerovao da je upravo ta starost ono što će mu donijeti pobjedu.
Došao je dan vašara, a Savo je bio spreman. Obukao je svoje najbolje odijelo (koje je posljednji put nosio na svadbi svog rođaka, a koje je sada malo zatezalo oko stomaka) i krenuo prema susjednom selu. Na putu je sreo svoje komšije, koje su ga, kao i uvijek, podbadale.
„Gdje si pošao, Savo? Da nam opet pričaš one tvoje ‘šale’?“ dobaci mu Jovo, smijući se.
„Ne brini se, Jovo. Nakon današnjeg dana, ti ćeš me moliti da ti ispričam vic“, odgovori Savo samouvjereno.
Kad je stigao na vašar, vidio je da je konkurencija ozbiljna. Bilo je tu raznih šoumena, od onih koji su mogli da pričaju viceve satima bez prestanka, do onih koji su koristili rekvizite i kostime da bi dodatno začinili svoje nastupe. Savo je stao u red, čvrsto držeći svoju staru knjigu viceva. „Ovo će biti kao šetnja parkom“, mislio je u sebi, ne sumnjajući u svoju pobjedu.
Konačno je došao red na Savu. Popeo se na binu, izvadivši knjigu iz džepa, i počeo:
„Znate li zašto krava nosi zvono? Zato što su joj rogovi pokvareni!“
Publika je samo zurila u njega, a Savo je čekao smijeh koji nikako nije dolazio. Poče da ga hvata panika, pa odluči da izvuče ‘jače oružje’.
„A jeste li čuli ovaj: Zašto zec nosi naočare? Da bolje vidi mrkvu!“
Ovoga puta, čuo se jedan usamljeni kašalj iz publike, ali ništa više. Savo, sav u znoju, izvadi posljednjeg aduta:
„Dobro, evo, ovaj će vas sigurno oboriti s nogu! Zašto je kokoška prešla ulicu? Da pređe na drugu stranu!“
Ovaj put, tišina je bila toliko glasna da je Savo mogao da čuje kako mu srce lupa. Osjetio je kako mu odijelo postaje sve tjesnije i kako mu se obrazi crvene od stida. Ali, onda se, niotkuda, začuo smijeh – ne običan smijeh, već histeričan smijeh koji je došao od jedne starice iz publike. Svi su se okrenuli prema njoj, a ona je kroz suze od smijeha viknula:
„Ovaj momak je genijalan! Toliko je loš da je smiješan!“
U trenu, cijela publika je počela da se smije, ne zato što su vicevi bili dobri, već zato što je Savin trud da bude smiješan bio toliko očigledan da je postao urnebesan. Savo nije znao šta da radi – da li da se smije zajedno s njima ili da pobjegne s bine. Ali, ubrzo je shvatio da je, na neki način, ipak uspio. Smijali su se, a to je bilo sve što je želio.
Na kraju takmičenja, Savu su proglasili pobjednikom, ali ne zbog najboljih viceva, već zbog „najupornijeg truda“. Savo je odnio kući nagradu – godinu dana besplatnog hljeba – i ponosno je pokazivao komšijama svaki put kad bi ga sreli.
„Šta sam vam rekao, a? Sada ćete svi vi mene moliti da vam pričam viceve!“ ponavljao je s osmijehom.
I tako je Savo, iako na način koji nije očekivao, postao najpoznatiji šaljivdžija u svom selu. Njegov smisao za humor možda nikad nije bio najbolji, ali njegov entuzijazam i neodustajanje učinili su ga legendom. Svi su se smijali, i to je, na kraju krajeva, jedino što je bilo važno.
A što se tiče hljeba, Savo ga je podijelio sa cijelim selom, uz uslov da mu svakodnevno dolaze na „humoristične“ večeri, gdje je, uz svježe pecivo, nastavljao da priča svoje nezaboravno loše viceve.
