Pjesma koja je odabrana kao domaći predstavnik za Evroviziju 2024. godine postala je izuzetno popularna i prepoznatljiva čak i među osobama koje nisu fanovi Eurosonga. Ova pjesma opjevala je natalijinu ramondu, cvijet koji simbolizuje obnovu srpske države nakon stradanja u Prvom svetskom ratu.
Ramonda je biljka koja je poznata po svojoj sposobnosti “vaskrsavanja”. Legenda kaže da je ruski botaničar Pavel Černjavski slučajno prevrnuo čašu sa vodom i pokvasio herbarijum u kojem je bila suha i spljoštena natalijina ramonda. Biljka je ostala potopljena u vodi čak godinu i po dana. Kada je Černjavski sutradan otvorio herbarijum, bio je zapanjen jer je suha biljka iznenada oživela.
Ova fascinantna priča o ramondi dodatno je obogatila simboliku pjesme koja ju je otpjevala, čineći je još privlačnijom publici.
Ovaj duboki i emotivni komentar odražava snažne emocije i identifikaciju sa temom pjesme posvećene patnji srpskog naroda. Autor komentara izražava svoje razočaranje i nelagodu zbog negativnih komentara i kritika koje su upućene pesmi.
Kroz svoje lično porijeklo kao direktni potomak Solunaca, autor postavlja pitanje kako drugi ljudi mogu da blate pjesmu koja je posvećena tako dubokoj patnji srpskog naroda tokom istorije. Izražava svoje poštovanje i divljenje prema precima, ističući da ne mogu razumjeti kako nekome može biti žao da se sjeti i proslavi tu patnju.
Njegove riječi prenose snagu ponosa i hrabrosti koju su pokazali srpski preci u teškim vremenima, ističući njihovu nepokolebljivu volju i odlučnost da se bore za svoju zemlju. Kroz slikovit opis “crnog neba i pustog stenja”, autor evocira slike prošlosti i pokazuje duboko poštovanje prema predcima koji su prošli kroz teške trenutke.
Ovaj komentar podsjeća na važnost poštovanja istorije i sjećanja na patnju i hrabrost srpskog naroda, te ističe potrebu da se ta patnja poštuje i čuva kao dio nacionalnog identiteta.
Ovaj odlomak prenosi snažnu sliku patnje i hrabrosti srpskih djedova tokom teških vremena, dok su prolazili kroz ekstremne uslove kako bi zaštitili svoju zemlju. Autor evocira slike djedova koji hodaju kroz surovi pejzaš, bez osnovnih potrepština poput hrane i obuće, suočavajući se sa ljutim rmazom i neprijeljskim terenom.
Kroz ovu poetsku sliku, opisuje se scena kada su ranjeni i iscrpljeni djedovi bili prisiljeni da čekaju na kamenje, ispunjeni vjerom i nadom dok su se suočavali sa smrću i životom. Njihova hrabrost i vjera u bolju budućnost ilustruju se kroz slike plave grobnice koja obuhvata njihovu mladost, dok svjestlost rodne zemlje ostaje kao simbol nade i čeka ih iza gora.
Autor ističe nesreću onih koji ne mogu da razumiju ili cijene paznju i hrabrost srpskih djedova, čija vjera i ljubav stvaraju neunišstivu i nježnu nadu, čak i u najtežim trenucima. Ovaj odlomak naglašava važnost sjećanja na prošlost i poštovanja prema precima, dok istovremeno osuđuje nedostatak razumjevanja i mepatije kod onih koji ne mogu da prepoznaju veličinu njihove žrtve.
Poruka zahvalnosti upućena Teodori i njenom timu ističe duboku zahvalnost za molitvu, koja jednom riječju izražava sve i poziva svakoga da iz ljubavi iznikne. Ističe se i primer kako se izlazi iz teških situacija, podsećajući da u ljubavi leži beskrajna nada. Ova poruka je naišla na podršku mnogih, donoseći radost i inspiraciju.
11. novembra 1918. potpisan je Dan primirja Prvog svetskog rata. U sjeećanje na srpska stradanja i obnavljanje države nakon velikih gubitaka, simbolizovano cvijetom “natalijina ramonda”, nazvanom “biljka feniks”. Ovaj cvijet može da procveta iz sušnog stanja uz kap vode, poput scene iz pesme “Lila ramonda” Teodore.
Natalijina ramonda raste na Balkanu, uključujući planinu Nidže sa vrhom Kajmakčalan. Na ovom mjestu se odigrala bitka između srpske i bugarske vojske u Prvom svetskom ratu, s velikim gubicima. Srpske snage su pobjedile, ulazeći u svoju zemlju, nazvanu “Kapija slobode”. Na vrhu Kajmakčalana se danas nalazi spomen-kapela “Sveti Petar” i kosturnica sa ostacima vojnika pronađenih nakon bitke.
