Tokom vikenda, Li Đingzi i njen muž rado su provodili slobodne trenutke sa svojim sinom Mao Jinom. Često su odlazili u zoološki vrt ili neki od brojnih parkova u Ksijanu, gradu smeštenom u srcu kineske provincije Šanksi. Ti izleti predstavljali su dragocjene trenutke zajedništva, a jedan od njih Đingzi posebno pamti.
„Mao Jin je tada imao godinu i po dana,“ započinje Đingzi sa osmijehom. „Odveli smo ga u zoološki vrt. Na jednom trenutku, na zemlji je ugledao malenog crva. Puna dječije radoznalosti, zastao je, pokazao prstom i uzviknuo: ‘Mama, crv!’ Kasnije, dok smo odlazili, ponio je tog crva sa sobom. Nježno ga je držao u ruci, približio mom licu i rekao da je to njegova nova ‘prijateljica’.“
Đia Đia, kako su ga nježno zvali, bio je vedro i privrženo dijete koje je brzo osvajalo srca svih oko sebe. Posjedovao je inteligenciju i zrelost neobičnu za svoje godine, dok je njegova prirodna ljubaznost i mirnoća često oduševljavala i odrasle i djecu. Bio je dijete koje nije često plakalo, već je radije pokazivalo svoju vedru i istraživačku stranu, što ga je činilo omiljenim među vršnjacima.
Njegova svakodnevica bila je ispunjena pažnjom roditelja. Svako jutro, Đingzi i njen muž vodili su sina u vrtić prije posla, a popodne bi ga s radošću dolazili pokupiti. Iako je radila u kompaniji za izvoz pšenice i često bila odsutna zbog poslovnih obaveza, Đingzi je svaki slobodan trenutak posvećivala svom sinu, nastojeći produbiti njihov odnos pun povjerenja i ljubavi.
Jednog dana, tokom sezonskih obilazaka dobavljača, Đingzi je primila hitan telegram: „Vanredno kod kuće, odmah se vratite.“ Bez mnogo razmišljanja, odmah se uputila nazad u Ksijan. Tamo ju je dočekala strašna vijest. Stanodavac joj je, vidno uznemiren, prenio: „Vaš sin je nestao.“
Tako je započela mukotrpna potraga za malim Mao Jinom, koji je tada imao samo dvije godine i osam mjeseci. Porodica nije mogla ni slutiti da će ovo biti tek početak dugogodišnje agonije.
