-Eeee, kakav si ti domaćin, nemaš 10 eura u džepu.
Biti pravi domaćin nije samo stvar kućne kulture ili običnog bontona – to je duboko ukorijenjena vrijednost, utkano osjećanje poštovanja, gostoprimstva i odgovornosti koje se prenosi generacijama. Pravo domaćinstvo ne počinje u trpezariji, niti se završava sa posljednjim zalogajem kolača – ono počinje u srcu čovjeka, u njegovom pogledu, u njegovom stavu prema svijetu, prema sebi, prema drugima i prema sopstvenom ognjištu.
Pravi domaćin zna ko je i odakle dolazi
U današnje vrijeme, kada je sve ubrzano, kada se domovi pretvaraju u stanove za spavanje, a večere u sendviče na brzinu, pojam domaćina pomalo blijedi. Ali, u pravom smislu te riječi, domaćin je neko ko nosi identitet svog doma sa ponosom. On zna odakle je, poznaje istoriju svoje porodice, zna kako su njegovi preci gradili kuću, orali zemlju, kako su preživljavali ratove i gladne godine. On ne zaboravlja. U njegovoj kući, na nekoj polici, uvijek ima bar jedna stara fotografija pradjeda u vojničkoj uniformi, jedna izblijedjela slika bake pored razvaljenog šporeta na drva. Pravi domaćin se ne stidi svojih korijena – on ih njeguje.
Kuća pravog domaćina – tvrđava ljubavi i reda
Kod pravog domaćina se zna red. Ne reda iz straha, nego reda iz poštovanja. Jastuci su namješteni, cipele na mjestu, ručak se ne propušta. Ako je nešto dogovoreno – to se poštuje. U kući se priča, ne viče. Ako se i desi povišen ton, on se ne nosi u krevet – mirenje je pravilo, ne opcija. Pravi domaćin zna da je njegova kuća mjesto gdje se ljudi osjećaju sigurno, voljeno i prihvaćeno. Djeca se ne plaše da kažu šta misle, ali znaju gdje su granice. Supruga se osjeća cijenjeno, a roditelji poštovano. Kod njega niko nije višak.
U kući pravog domaćina, gosti nikada nisu slučajni prolaznici. Bilo da je neko najavljen ili nenajavljen, bilo da dolazi s torbom punom priča ili samo da se skloni od kiše – domaćin ustaje, otvara vrata i osmijehom, pogledom, pa tek onda riječima, pokazuje da je gost dobrodošao.
Trpeza – više od hrane
Pravi domaćin zna šta znači pripremiti trpezu. To nije samo čin hranjenja drugih, već čin ljubavi. Čak i ako nema mnogo, on zna da od malo napravi nešto. Neće se praviti važan ako je na stolu punjeni batak, niti će se stidjeti ako je samo krompir paprikaš. On zna da gost nije došao po meni, nego po riječ, po zagrljaj, po ono nevidljivo što kuća nosi. Ali ako ima – iznijeće i najbolje što ima. Otvoriće onu teglu ajvara što je čuvao, iznijeti rakiju iz donje ladice, onu što se peče samo za posebne goste. Ispeći će pitu, pa i ako mu rerna ne radi kako treba, i dalje će biti najukusnija jer je napravljena s dušom.
Kod pravog domaćina, ni pas ne laje uzalud, ni mačka se ne krije. Sve je tu s razlogom, sve je živo, sve ima svoje mjesto.
Domaćin nije samo figura u kući – on je stub
Biti domaćin nije samo kad imaš kuću – to je način postojanja. Domaćin zna da bude tu kad je teško. On ne beži pred problemima, ne zakopava glavu u pijesak. Ako dijete padne – on podigne. Ako žena zaplače – on zna da ne pita odmah šta je bilo, već najprije zagrli. Domaćin ne mora uvijek da ima riječi, ali ima prisustvo koje liječi. Njegovo prisustvo donosi osjećaj sigurnosti – kao kada padne mrak, a ti znaš da je otac u kući i da se ništa loše ne može desiti.
Domaćin je i van svoje kuće – u komšiluku, u selu, u svijetu
Pravi domaćin nije domaćin samo u četiri zida. Njegovo ponašanje ide dalje od praga. On pozdravlja komšije, pita kako je stara baka sa trećeg sprata, odnese hljeb onome ko je bolestan, učestvuje u slavi, na sahrani, na svadbi, u radosti i u tuzi. Domaćin zna da pripada zajednici. Njemu nije teško da ustane ranije i očisti snijeg ispred zgrade. Nije mu ispod časti da ponese torbu starijoj gospođi. On zna da biti čovjek ne traži titulu.
Na selu, domaćin je neko kome se vjeruje. Ako kaže da će pomoći u berbi – pomoći će. Ako kaže da će donijeti sjeme, pšenicu, alat – donijeće. Njegova riječ vrijedi više nego nečiji potpis.
Biti domaćin znači i znati praštati
Domaćin nije osvetoljubiv. Nosi svoj ponos, ali ne nosi mržnju. Ako ga neko uvrijedi – zna da ne uzvraća istom mjerom. Ako neko pogriješi – pruži ruku, ne samo prst. On zna da ljudima treba dati drugu šansu. Jer zna i sam koliko puta mu je život dao novu priliku.
Nije slab, ali nije ni tvrd. Ne nosi oklope, već mudrost. Njegova snaga nije u mišićima, nego u stavu. On ne zavisi od toga kako ga drugi vide, već kako on vidi druge.
Domaćin gradi dom – svakog dana iznova
Ne postoji trenutak kada neko “postane” domaćin i kaže: “To je to, gotov sam.” Biti domaćin je proces. Svakog dana iznova, kroz nove izazove, domaćin se preispituje, prilagođava, uči. On nije savršen – zna i da pogriješi, zna da ponekad bude previše strog, da nekad ne razumije odmah. Ali ono što ga razlikuje jeste što nikada ne odustaje od onih koje voli. On ne diže ruke. Njegovo prisustvo je garancija da sve može da se sredi – ako ne danas, onda sutra, ali uz trud, uz rad, uz poštenje.
I na kraju – domaćin ostavlja nasljeđe
Pravi domaćin zna da neće biti vječan. Ali on i ne mora da bude. Njegovo nasljeđe se vidi u djeci koja znaju da pomognu starijem, u unucima koji ustanu kad uđe stariji čovjek, u avliji koja miriše na ruže koje je on zasadio, u staroj škrinji u kojoj je njegova žena čuvala peškire “za svatove”, u pjesmama koje se pjevaju u njegovom selu, i u pričama koje se prepričavaju – o njemu, o njegovim djelima, o njegovoj riječi koja je nekada bila zakon.
Kad pravi domaćin ode, praznina ostane, ali i sjećanje koje nadahnjuje. Ljudi ga pamte ne po imovini, nego po osjećaju koji su imali kad su bili u njegovom društvu. Jer pravi domaćin zna da najveće bogatstvo nije u stvarima, već u duši.
