Prije više od četvrt vijeka, na vrata skromnog doma porodice Nurković u Sarajevu zakucala je nepoznata žena. U naručju je nosila djevojčicu, čvrsto je privijajući uz sebe, kao da ju je štitila od svijeta. Glasom koji je odavao odlučnost, ali i tragove tuge, izgovorila je rečenicu koja će u trenu promijeniti sudbine prisutnih:
“Ne tražim ništa od vas. Samo želim da vaš muž zna da ima još jedno dijete.”
Tišina koja je uslijedila bila je teža od bilo kakvih riječi. Gospođa Nurković ostala je bez daha, pokušavajući shvatiti značenje rečenog. Djevojčica, nesvjesna značaja tog trenutka, samo je tiho posmatrala.
Prošlo je nekoliko godina od tog sudbonosnog dana. Porodica je nastavila živjeti, ali sjenka neizvjesnosti nikada nije u potpunosti iščezla. Na samrtnoj postelji, muškarac je skupio posljednje ostatke hrabrosti. Pogledao je svoju suprugu i tiho, ali jasno, priznao:
“Ta djevojčica nije bila greška. Eldar ima sestru.”
Suze su ispratile njegove riječi, a istina koja je dugo lebdjela između njih konačno je pronašla svoj glas.
“Ja sam dijete koje je odraslo s tajnom iza zatvorenih vrata.”
Moj otac je bio ugledni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, dok je moja majka bila predana doktorka. Njihov zajednički život bio je stabilan, ali sve se promijenilo kada je tata, tada u svojim tridesetim, saznao da boluje od raka. Bolest ga je vodila po svim mogućim klinikama širom bivše Jugoslavije i inostranstva, a moja mama je stalno bila uz njega, prateći ga na svakom koraku. Tokom tih turbulentnih godina, najveći dio mog odrastanja proveli su s mnom baka i deka.
Jednog dana, dok je tata već bio na izmaku snage, pred našim vratima pojavila se žena s malim djetetom. Bez mnogo uvoda, rekla mu je da ima kćerku za koju nije znao, ali da osjeća kako bi je trebao vidjeti prije nego što bude prekasno. Nakon tih riječi, okrenula se i otišla, ostavljajući nas u stanju nevjerice. Moj otac je bio duboko potresen, a moja majka je, iako slomljena, ostala pribrana. Ta scena ostala je urezana u mom pamćenju, iako tada nisam shvatao njeno pravo značenje.
Kad sam napunio četiri godine, moj otac je preminuo. S njim je otišla i priča o toj djevojčici. Majka nikada nije spominjala taj trenutak, a ja sam živio u neznanju sve do svoje punoljetnosti. Tada mi je konačno ispričala istinu koju je čuvala sve te godine.
Danas, kao fotograf koji priča ljudske sudbine kroz slike, često se osvrnem na svoju vlastitu priču – onu u kojoj su tajna i istina zajedno krojile moj život.
Milena, skriveni trag jedne davno ugašene ljubavi
Tek kada sam navršio 18 godina, majka mi je, uz vidljivu nelagodu, otkrila da negdje postoji djevojka koja dijeli moj krv – moja polusestra. Rekla mi je da, ako osjetim potrebu, mogu pokušati da je pronađem. Ta vijest me ostavila zatečenim, a ubrzo sam saznao da Milena nije bila slučajan plod prolazne avanture, već dijete prave, duboke ljubavi.
Moj otac je, mnogo prije nego što je upoznao moju majku, bio u vezi koja je trajala godinama. Njihova ljubav bila je iskrena, ali i obilježena preprekama koje nisu mogli savladati. Ona je dolazila iz porodice koja nije odobravala vezu s nekim ko je bio drugačije nacionalnosti, a pritisci su ih naposlijetku razdvojili. Ta je ljubav bila osuđena na propast od samog početka.
Kada je njihova veza okončana, moj otac je upoznao moju majku, i tako sam došao na svijet. Ali, tajna o Mileni ostala je zakopana duboko, sve do dana kada sam doznao istinu. Bijes me obuzeo što su mi godinama uskraćivali taj dio mog života. Nisam mogao dopustiti da me neznanje prati zauvijek, pa sam odlučio da krenem u potragu za sestrom koju nikada nisam upoznao.
“Zdravo, moje ime je Eldar Nurković. Možda smo u srodstvu.”
Odlučio sam da je pronađem, iako nisam imao mnogo tragova. Sve što sam znao bilo je ime i prezime žene koju je moj otac nekada volio. Kroz razgovore s ljudima koji su ga poznavali, saznao sam da je bila Srpkinja iz Mostara. Kada sam konačno došao do adrese na kojoj je nekada živjela, otkrio sam da je njena porodica zbog rata otišla u Srbiju, možda čak i dalje. Bio sam opet na početku.
Godinama me ta potraga opsjedala. Osjećao sam potrebu da je upoznam, da otkrijem taj dio svog života koji je ostao neispisan. Iako sam znao da je možda nemoguće, nisam mogao odustati.
Moja sestra nije imala pojma da postojim. Uporno sam tražio, listao stare imenike, pozivao brojeve u nadi da će se s druge strane javiti glas koji će potvrditi moje sumnje. Saznao sam da se zove Milena, ali me obuzeo strah da se možda udala i promijenila prezime. Svaki novi pokušaj završavao je zidom. Gubio sam nadu.
A onda su stigle društvene mreže. Nova prilika, nova nada. Potraga koja je nekada izgledala nemoguće dobila je novi smisao. Priča o pronalasku sestre koja nije ni znala da imam mjesto u njenom životu dobila je još jedan zaokret.
Potraga koja je promijenila sve
Tri godine sam pokušavao pronaći sestru na Facebooku, ali svaki pokušaj bio je bezuspješan. Ipak, tokom treće godine traganja naišao sam na nekoliko profila s njenim imenom. Svima sam poslao poruku s neobičnim sadržajem:
“Zdravo, moje ime je Eldar Nurković, živim u Sarajevu, i postoji šansa da sam ti brat.”
Odgovori su varirali. Neki su ignorisali poruku, drugi su mislili da sam lud. Ali tada je jedna poruka stigla na pravu adresu – do Milene Dobraš.
“Mama, neki čovjek tvrdi da mi je brat.”
Odmah je pokazala poruku svojoj majci. Njena reakcija bila je šokantna – zaključala se u kupatilo i odbila da izađe. Tek nakon dugog vremena, izašla je s priznanjem:
“Da, to je tvoj brat.”
Milena je ostala u nevjerici. Godinama je molila majku da joj kaže istinu, da zna ima li brata. A sada, nakon 28 godina, istina je konačno izašla na vidjelo. Taj trenutak je zauvijek promijenio njihov odnos – Milena je bila povrijeđena što joj je majka to toliko dugo skrivala.
“Milena, ne plači, molim te.”
Naš prvi susret bio je pun emocija. Dva dana nakon što smo razmijenili poruke, sjela je na autobus u Banjoj Luci i došla u Sarajevo. Na autobuskoj stanici, kada je izašla, odmah smo se zagrlili. Sedam dana je provela kod mene, a za to vrijeme nismo se razdvajali. Bio je to čudan osjećaj – znati da je neko tvoja krv, a istovremeno shvatiti koliko malo znaš o toj osobi.
Dok je boravila kod mene, posmatrao sam je pažljivo. Njeni pokreti, način govora, čak i gestikulacije – sve me podsjećalo na mog oca. Iako teško pokazujem emocije, bio sam duboko dirnut. Milena je često plakala, a ja sam bio tu da je smirim.
Danas smo u redovnom kontaktu. Vrijeme nas razdvaja, ali trudimo se nadoknaditi sve što smo propustili. Naša priča nije obična, ali je naša.
Propuštena bliskost zbog tuđeg straha
“Nikada neću moći da zaboravim koliko su nam vremena oduzeli. Te odluke, donošene iz straha i predrasuda, uskratile su nam priliku da budemo porodica. Razgovarao sam s majkom svoje sestre, i ona mi je priznala da nije vjerovala da bih, kao dijete iz legalnog braka i druge vjere, mogao prihvatiti Milenu kao svoju sestru. Taj strah ju je natjerao da šuti punih 28 godina,” priča Eldar s tugom u glasu.
Ono što ga najviše boli je činjenica da su njihovi životi bili razdvojeni zbog predrasuda i nesigurnosti drugih. “Nismo mi bili krivi za njihove odluke. A ipak, živjeli smo odvojeno, kao stranci, dok je cijelo vrijeme između nas postojala veza koju nismo mogli ni naslutiti,” dodaje.
Eldar u novoj ulozi – postao je ujak!
Tokom odrastanja često sam osjećao prazninu. Nedostajala mi je bliska osoba, neko s kim bih dijelio svakodnevne trenutke, podržavao i bio podržan. Ta usamljenost me pratila dugo, ali sada znam da nikada nije prekasno. Danas imam sestru, i naš odnos je poseban. Redovno se čujemo i trudimo se nadoknaditi izgubljeno,” kaže Eldar s osmijehom.
Sreću u njihovim životima dodatno je obogatio dolazak novog člana porodice – Milena je rodila sina Konstantina. Eldar, presretan što je postao ujak, odmah je otišao da ga upozna.
“Ne samo što smo sestra i ja uspostavili odnos, sada zajedno provodimo vrijeme s njenim sinom. Konstantin je simbol novog početka za nas, prilika da zajedno ispišemo ljepše poglavlje naše porodične priče,” zaključuje Eldar, ponosan na novu vezu koja je, uprkos svemu, procvjetala.
