Zaboravite ideju da vas saobraćajna policija zaustavlja samo kako biste „shvatili pouku“. Iza njihovih pitanja često se krije mnogo više nego što na prvi pogled izgleda.
Nasir Hafezi, britanski advokat koji se istakao na društvenim mrežama kao svojevrsni „prijatelj naroda“ kada je riječ o pravnim savjetima, već mjesecima dijeli korisne informacije kako da se građani zaštite u svakodnevnim susretima sa zakonom. Jedan njegov snimak, koji je objavio na TikToku, izazvao je pravu buru reakcija i postao pravi hit među korisnicima – za kratko vrijeme prikupio je više od milion i po pregleda.
U tom videu, Hafezi je upozorio na jedno, kako kaže, ključno pitanje koje često postavljaju pripadnici saobraćajne policije, a koje može dovesti građane u neprijatnu situaciju – i to sasvim nepotrebno. Iako naizgled nevino, to pitanje se zapravo koristi da bi se dobilo priznanje o prekršaju, i zbog toga, tvrdi on, ne bi trebalo da na njega dajete konkretan odgovor.
Većina ljudi, naravno, iz neznanja ili želje da „sarađuju“, odgovori automatski – i time sebi nesvjesno zakomplikuje situaciju. Nakon što pogledate ovaj Hafezijev snimak, vjerovatno ćete se zapitati koliko ste puta upravo vi postupili suprotno onome što bi bilo najpametnije.
Zamislite ovu situaciju: vozite mirno, možda čak i malo iznad ograničenja, i odjednom – plava rotacija iza vas. Zaustavljate se, otvarate prozor, a policajac prilazi i postavlja to famozno pitanje: „Da li znate zašto sam vas zaustavio?“
Na prvi pogled, djeluje kao bezazlena rečenica. Gotovo prijateljski ton, kao da vas samo podsjeća na nešto što ste slučajno previdjeli. I većina ljudi tada automatski odgovori – priznaju da su možda malo ubrzali, prošli kroz narandžasto, zaboravili pojas… Ali upravo tu počinje problem.
Poznati pravni stručnjak Nasir Hafezi, koji na internetu ima hiljade pratilaca zbog svojih jednostavnih i jasnih savjeta iz pravne prakse, upozorava da se u tom trenutku treba zaustaviti – ne vozilom, već jezikom.
„Ne skačite na udicu“, poručuje on. „Policajac zna zašto vas je zaustavio – vi ne znate. Zašto biste se sami teretili bez da ste i saznali šta vam se stavlja na teret?“
Naime, odgovaranjem na to pitanje, nesvjesno možda priznajete krivicu za nešto što vas policajac uopšte nije ni namjeravao pitati. A kada jednom nešto izgovorite, to više nije samo neobavezni razgovor – već potencijalni dokaz.
Zato, sljedeći put kada čujete to pitanje pored puta, sjetite se: nije važno da budete ljubazni po cijenu svoje pravne sigurnosti. Bolje je da prvo saslušate optužbu, nego da je sami napišete.
„Stanite na trenutak i razmislite prije nego što otvorite usta“, poručuje pravni stručnjak koji se godinama bavi analizom policijskih rutina. Naizgled bezazleno pitanje koje vam postavi policajac odmah nakon što vas zaustavi – može biti sve osim nevino.
Upravo tu, kako ističe advokat, leži zamka. Iako zvuči kao obična komunikacija, to famozno „Znate li zašto sam vas zaustavio?“ može da vam napravi više štete nego što mislite. Jer čak i ako vas je policajac snimio, ili ima jasan dokaz za jednu konkretnu stvar, vi svojim odgovorom možete nehotično otkriti još nešto što možda uopšte nije bilo u fokusu.
Zamislite sljedeći scenario: niste sigurni šta je razlog zaustavljanja, ali želite da djelujete iskreno i kooperativno, pa kažete nešto tipa: „Možda jer sam vozio malo prebrzo? Ili zato što sam prošao žuto? Ili možda jer sam pio kafu dok sam vozio?“ I eto vas – u tri rečenice ste izgovorili više potencijalnih prekršaja nego što bi iko mogao da vam dokaže.
Ako je policajac i imao namjeru da vas opomene za nešto sitno, sada mu dajete razloge da proširi istragu. I što je najgore – vi ste sve to sami izgovorili.
Zato je najbolja taktika zapravo vrlo jednostavna, a opet moćna. Umjesto nagađanja i „pogađanja“ krivice, odgovorite smireno i s poštovanjem: „Možete li mi reći zbog čega ste me zaustavili?“ Na taj način, dobijate jasnoću, a ne kompromitujete sebe nepromišljenim priznanjima.
U igri riječi i zakona, svaka rečenica može da napravi razliku – pa neka vaša bude pažljivo odabrana.
SAOBRAĆAJNA POLICIJA: ČUVARI REDA NA TOČKOVIMA
Na prvi pogled, saobraćajna policija djeluje kao jednostavan mehanizam čiji je zadatak da reguliše saobraćaj, piše kazne i pali rotaciju kad neko malo brže pritisne gas. Međutim, iza tih uniformi, pištaljki, radara i plavih svjetala krije se čitav svijet – svijet u kojem se svakodnevno balansira između zakona, sigurnosti, strogosti i strpljenja. Saobraćajna policija nije tu samo da vas kazni jer ste zaboravili pojas ili zaboravili gdje vam je registarska naljepnica – ona je tu da spriječi tragedije, da spasi živote i da drži sistem koji bi bez nje bio potpuni haos.
ISTORIJA I RAZVOJ
U mnogim zemljama, pa i na Balkanu, saobraćajna policija kao poseban segment unutar opšte policije razvila se tek sredinom 20. vijeka, kada su automobili postali masovno sredstvo prevoza. Prve jedinice saobraćajaca bile su pješaci s bijelim rukavicama koji su stajali na raskrsnicama i davali signale rukama. Danas, to su obučeni profesionalci koji koriste visoku tehnologiju – od radara i kamera, do softvera koji prate registarske oznake i prepoznaju vozače s neplaćenim kaznama.
KO SU ZAISTA SAOBRAĆAJCI?
Iza tamnoplave uniforme i ozbiljnog izraza lica stoji čovjek – koji je vjerovatno proveo sate u vozilu pod suncem, kišom, snijegom. Čovjek koji zna da svaki dan može naići na pijanog vozača, agresivnog sagovornika, tešku nesreću, pa čak i oružani incident. Nije rijetkost da saobraćajni policajci prvi stignu na lice mjesta kad se desi saobraćajna nezgoda – i tad ne nose samo uniformu zakona, već i onu humanosti: pomažu povrijeđenima, usmjeravaju saobraćaj, obavještavaju porodice.
Posao saobraćajca nije statičan. Oni su u pokretu. Dan im počinje ranije nego većini ljudi – rasporedi se dobijaju na smjenu, rute se unaprijed planiraju, ali život na cesti ne poštuje raspored. Sve se može promijeniti u minuti.
ZADACI I OVLASTI
Saobraćajna policija ima zadatke koji su istovremeno i jednostavni i komplikovani. Njihov osnovni posao jeste:
-
Kontrola brzine,
-
Provjera tehničke ispravnosti vozila,
-
Nadgledanje poštovanja saobraćajnih znakova i propisa,
-
Testiranje vozača na alkohol ili narkotike,
-
Regulisanje saobraćaja u posebnim uslovima (nesreće, gužve, manifestacije),
-
Edukacija građana, posebno djece i mladih vozača.
Međutim, tu nisu samo kazne i kontrola. Saobraćajci su često uključeni u analizu mjesta nesreće, izradu uviđaja, pa čak i u rad na sudskim slučajevima gdje njihovo svjedočenje ili izvještaj mogu biti presudni.
OD KAZNE DO RAZUMIJEVANJA
Jedna od najosjetljivijih tačaka odnosa između građana i saobraćajne policije jeste – kazna. Niko ne voli da ga zaustave. Srce krene da lupa čim vidimo policijski motor kako ide iza nas ili vozilo sa plavim svjetlima. Iako zakon jasno određuje pravila, često se dešava da vozači pokušavaju da „objasne“ situaciju, izmišljaju izgovore, zaborave na signalizaciju – a sve to saobraćajci čuju po deset puta dnevno.
Ipak, mnogi će reći da policajci nisu roboti – ima onih koji znaju procijeniti kada je opomena dovoljna. Ako ste pogriješili iz nepažnje, a ne namjerno, i ako se ponašate pristojno, postoji šansa da prođete s „ne radite to više“. Ali ako podignete ton, pokušate da pametujete ili se pravite važni – tada ste već na lošem putu.
TEHNOLOGIJA KAO NOVI SAVEZNIK
Savremena saobraćajna policija više ne zavisi samo od oka i intuicije. Danas se koriste stacionarni i mobilni radari, dronovi, termalne kamere i automatski sistemi za prepoznavanje tablica. Sve više patrolnih vozila je opremljeno kamerama koje u realnom vremenu snimaju saobraćaj, što omogućava ne samo brzo procesuiranje prekršaja, nego i zaštitu samih policajaca od lažnih optužbi.
PSIHOLOŠKI IZAZOVI
Rad u saobraćajnoj policiji može biti psihički vrlo iscrpljujući. Svakodnevna izloženost stresu, mogućim incidentima, teškim saobraćajkama, pa čak i smrtnim slučajevima – ostavlja trag. Nisu rijetke situacije kada saobraćajci prisustvuju pogibiji djeteta ili cijele porodice – i onda se vrate na posao već sljedeći dan, kao da ništa nije bilo.
Takođe, često su na meti javnosti – osuđivani kao „režimski činovnici“, „lovci na pare“, dok se zaboravlja da bi bez njih saobraćajna svakodnevica vrlo brzo postala bojno polje.
LJUDSKA STRANA UNIFORME
Postoji mnogo priča koje ne dođu do naslovnica – saobraćajac koji je kupio vodu žednoj starici nasred puta, onaj koji je nosio dijete preko ceste dok su svi trubili, onaj koji je vozio trudnicu do bolnice jer je porod krenuo u automobilu. Takve priče se ne bilježe u statistici – ali one pokazuju da saobraćajna policija, iako strog organ reda, ostaje i organ empatije.
