Iako je serija “Srećni ljudi” stekla status legende među domaćim publikama, iza njene sjajne popularnosti skriva se i tamnija strana — sudbina brojnih glumaca koji su učestvovali u projektu. Od 1993. godine, kada je prvi put prikazana, više od trideset članova njene postave napustilo je ovaj svijet, što je s vremenom rodilo priče o nesreći koja prati ovu seriju.
Bez obzira na sve, publika je nije zaboravila. “Uvijek mi je drago kad naletim na reprizu, ali me istovremeno obuzme tuga zbog dragih kolega kojih više nema. Radili smo tada u vremenu punom izazova, ali sa srcem i strašću – i to se, vjerujem, osjeti i danas,” prisjeća se Snežana Savić, koja je publici ostala upamćena po ulozi Maline Vojvodić.
– Iako su mnogi naši divni kolege otišli sa ove scene života, njihova prisutnost i dalje živi kroz djela koja su ostavili za sobom. Njihov pečat u srpskoj umjetnosti je toliko snažan da vrijeme jednostavno ne može da ga izbriše – sa sjetom priča Snežana Savić.
Majstorskom preciznošću, kao što vrhunski ljekar pažljivo spaja delikatne niti života, Siniša Pavić je i kroz “Srećne ljude” oslikao duh jednog naroda i epohe, prikazavši borbu običnog čovjeka za dostojanstvo i opstanak.
– To nije samo priča o jednoj porodici iz devedesetih – to je priča o svakome od nas, bez obzira na vrijeme u kojem živimo. Golubovići su mogli biti bilo ko, bilo gdje, jer njihove borbe, nade i strahovi odražavaju univerzalno ljudsko iskustvo. Nastala u najtežim danima kada su sankcije i inflacija lomile duh naroda, serija je imala samo jedan cilj – da pokaže koliko je naš čovjek sposoban da preživi i sačuva svoje dostojanstvo. “Srećni ljudi” nisu samo Golubovići – oni su ogledalo svakog od nas. U svakom vremenu, pa i danas, pravo je pitanje: kako ostati čovjek? – naglašava Pavić.
Iako su mnogi skloni da “Srećne ljude” povežu sa pričama o kobnim sudbinama glumaca koji su učestvovali u seriji, Siniša Pavić ne dopušta da ga obuzmu takva vjerovanja.
– Smrt je prirodan tok postojanja. Glumci, kao i svi ljudi, jednom napuste ovaj svijet. Ne smijemo zaboraviti da su brojni naši velikani, poput Bate i Radmile, i u vrijeme snimanja već bili u poznim godinama. Od tada je prošlo skoro tri decenije – smireno podsjeća Pavić.
Eva Ras, s tugom koju ni vrijeme nije uspjelo da izbriše, evocira uspomene na preminule kolege iz serije “Srećni ljudi”.
– Oko mene svi odlaze, a kako da se ja osjećam drugačije? Smrt Deska, kao i svih mojih prijatelja s kojima sam dijelila scenu, ostavila je dubok trag u meni. Oduvijek sam, čini mi se, nosila to breme gubitka. Bata Živojinović mi je jednom, na sahrani moje kćerke, rekao da više nikada ne odlazim na tuđe sahrane – samo na svoju. Poslušala sam ga, iako su rijetki to razumjeli – priznaje Eva.
Govoreći o svom radu u “Srećnim ljudima”, ističe da joj je lik Smiljke bio posebno drag: jedan od najvještije napisanih ženskih likova s kojim se, kaže, najviše ponosi u čitavoj glumačkoj karijeri.
Predrag Milinković bio je prvi član ekipe “Srećnih ljudi” koji nas je prerano napustio, još davne 1998. godine. Ovaj omiljeni glumac, poznat po maestralnim interpretacijama sporednih likova, u seriji je oživio čak dva nezaboravna karaktera – veselog poštara Jovana i odanog batlera Sofronija, koji je vjerno služio u domu Ozrena Soldatovića.
Dvije godine nakon odlaska Predraga Milinkovića, svijet glume izgubio je i Nikolu Milića. Publika ga pamti po živopisnoj ulozi Đure Nedeljkovića, poznatijeg kao ‘Sultan’, šefa jezičkog odeljenja u kojem su svoje uloge ostvarile i Tanja Bošković, Radmila Živković, Ljiljana Dragutinović i Jelica Sretenović.
Godinu dana poslije toga, 2001. godine, napustila nas je i Radmila Savićević, neponovljiva Ristana Golubović, baka koja je u svakom domaćinstvu pronalazila načine da sve udupla. Imala je 75 godina kada je otišla, a njen šarm i danas živi kroz svaku scenu koju je oživjela.
Mihajlo Bata Paskaljević, koji je tumačio Veselina Veličkovića Veska – vlasnika kuće u kojoj je Đina Golubović iznajmljivala sobu – preminuo je 2004. godine, ostavivši za sobom još jednu nezaboravnu glumačku kreaciju.
Poslije svega, 2006. godine, izgubili smo i Danila Lazovića, čije je tumačenje Šćepana Šćekića ostalo upamćeno kao jedno od najistaknutijih u seriji. Njegov odlazak ostavio je veliku prazninu među kolegama i publikom. Samo dvije godine kasnije, 2008, svijet glume napustio je i Živojin Žika Milenković, kojeg su gledaoci zavoljeli kao Tiosava Marjanovića Garca, brižnog oca Lole Golubović.
Milenko Zablaćanski, jedan od najvoljenijih članova glumačke ekipe, preminuo je 2008. godine, ostavivši domaću publiku u dubokoj tuzi i nevjerici. Njegov odlazak teško je pao svima koji su ga kroz uloge zavoljeli.
Tri godine kasnije, 2011, glumačkom nebu pridružili su se i Petar Kralj, kao i Olivera Marković, ostavljajući za sobom bogato umjetničko nasljeđe. Nedugo potom, 2013. godine, svijet se oprostio i od nezaboravne Ružice Sokić, koja je u seriji utjelovila lik Veliborke Prodanović.
Godine 2014. oprostili smo se od Dušana Počeka, koji je publici ostao u sjećanju po ulozi Ilije Pandurovića. Te iste godine preminuo je i legendarni Nikola Simić, nezaboravni komšija Mihajlo Ostojić, čiji je šarm oplemenio svaku scenu.
Već 2015. godine, nakon duge i teške borbe s bolešću, napustio nas je i Vlastimir Đuza Stojiljković, poznat po svom živopisnom liku Marinka Bidžića, odnosno Kontea Maria Marka del Tintoreta. Te iste godine otišao je i njegov kolega sa serije, Selimir Tošić.
U 2016. glumačka scena ostala je siromašnija za još dva velika imena. Dušan Golumbovski, koji je utjelovio Ozrena Soldatovića, zauvek je napustio scenu, a iste godine Srbija se oprostila i od neponovljivog Velimira Bate Živojinovića. Njegova uloga Aranđela Golubovića u “Srećnim ljudima” nosila je posebnu snagu i toplinu koje publika pamti i danas.
Božidar Stošić, koji je publici oživio lik dobrodušnog vlasnika kladionice Srećka Šljivića, preminuo je 2018. godine, ostavljajući iza sebe nezaboravnu glumačku zaostavštinu.
Samo godinu kasnije, 2019. je donijela posebno težak udarac za sve one koji su voljeli seriju “Srećni ljudi”. Tokom te godine izgubili smo čak trojicu istaknutih glumaca: Zorana Rakića, Mihajla Mišu Janketića i Marka Nikolića – imena koja su svojim talentom i prisustvom ostavila neizbrisiv trag u seriji i u srcima gledalaca.
Desimir Stanojević, koji je utjelovio glavnog junaka serije, zauvijek nas je napustio 2020. godine, u svojoj 69. godini života. Te iste godine, svoju posljednju životnu scenu zatvorila je i Slavica Radulović, glumica koja je u “Srećnim ljudima” oživjela lik konobarice iz kluba.
“Srećni ljudi” – priča o vremenu, narodu i neuništivom duhu
Kada se govori o najvoljenijim domaćim televizijskim ostvarenjima, serija “Srećni ljudi” zauzima posebno mjesto u srcima gledalaca širom bivše Jugoslavije. Premijerno prikazana 1993. godine, u jednim od najtežih trenutaka za zemlju i narod, serija nije bila samo izvor zabave – bila je odraz tadašnje stvarnosti, ogledalo običnog čovjeka, ali i svjetionik nade u vrijeme kada je sve izgledalo mračno i beznadežno.
Scenarista Siniša Pavić, jedan od najznačajnijih pisaca televizijskih scenarija na našim prostorima, udahnuo je život porodici Golubović, koja je postala simbol izdržljivosti, snalažljivosti i ljudskosti u najgorim mogućim uslovima. Pavić je, s izuzetnom preciznošću i dubokim razumijevanjem narodne psihologije, stvorio svijet u kojem su se mnogi prepoznali, jer je svaka priča, svaka situacija, svaki problem bio nešto što su ljudi tada zaista živjeli.
Radnja serije smještena je u Beogradu i prati živote porodice Golubović, običnih ljudi koji se bore da opstanu u surovim uslovima sankcija, ekonomske krize i svakodnevnih životnih nevolja. Glava porodice, Aranđel Golubović (maestralno odigran od strane Velimira Bate Živojinovića), predstavlja arhetipskog domaćina – ponositog, tvrdoglavog, ali dobronamjernog čovjeka koji ne dozvoljava da ga nedaće slome. Uz njega stoji cijela galerija upečatljivih likova: supruga, djeca, rođaci, prijatelji, komšije, svi sa svojim snovima, slabostima i vrlinama.
U centru priče nalazi se težnja za očuvanjem porodice i ljudskog dostojanstva u vremenima kada su te vrijednosti bile na velikim iskušenjima. Serija ne prikazuje heroje u epskom smislu – njeni junaci su obični ljudi koji herojstvo pokazuju u svakodnevnim malim pobjedama: u tome da prehrane porodicu, da pronađu posao, da zadrže osmijeh, da pruže ruku prijatelju kad mu je najpotrebnija.
Jedan od razloga zbog kojih je “Srećni ljudi” postala toliko omiljena leži upravo u bogatstvu likova. Svaki lik, ma koliko se kratko pojavio, bio je pažljivo izrađen, autentičan i duboko ljudski. Od veselog poštara Jovana, batlera Sofronija, do mudre i pronicljive bake Ristane – svaki je donosio toplinu, humor ili mudrost koja je seriji davala posebnu dimenziju.
Naravno, teško je ne pomenuti i širi glumački ansambl koji je seriju učinio nezaboravnom. Danilo Lazović kao Šćepan Šćekić, Milenko Zablaćanski, Petar Kralj, Ružića Sokić, Olivera Marković, Nikola Simić, Đuza Stojiljković, samo su neka od velikih imena čiji su nastupi doprinijeli da svaki kadar odiše kvalitetom i životom.
Posebna vrijednost “Srećnih ljudi” leži u načinu na koji je serija balansirala između komedije i drame. Smijeh i tuga smjenjivali su se prirodno, kao što to biva i u stvarnom životu. Iako su likovi često upadali u komične situacije, iza svakog humora stajala je duboka emotivna priča – priča o opstanku, o ljubavi, o gubitku, o borbi za bolje sutra.
Nije zanemarljivo pomenuti da je serija snimana u uslovima koji su, blago rečeno, bili daleko od idealnih. Zemlja je bila pod sankcijama, inflacija je gutala sve pred sobom, a ipak, ekipa je, vođena strašću i vjerom u ono što rade, uspjela da stvori jedno od najvrednijih televizijskih djela našeg prostora. Možda upravo zbog toga “Srećni ljudi” odišu takvom autentičnošću – jer su i glumci i ekipa iza kamere živjeli iste probleme o kojima su pričali kroz svoje likove.
S vremenom, seriju je počela da prati i sjena takozvanog “prokletstva”, jer je veliki broj glumaca koji su igrali u njoj preminuo. Međutim, kako su sami tvorci isticali, riječ je jednostavno o neumitnosti života: mnogi od njih bili su već u poodmaklim godinama u trenutku snimanja, a serija je snimana prije više od tri decenije. Umjesto da priča o nesreći baci sjenu na njihova djela, svaki od tih odlazaka dodatno nas podsjeća koliko su velik trag ostavili.
Danas, iako su prošle decenije od prve epizode, “Srećni ljudi” i dalje privlače pažnju novih generacija. Njene reprize i dalje se gledaju s jednakom ljubavlju i sjetom. Serija je postala više od obične TV priče – postala je hronika jednog naroda, hronika vremena koje se ne smije zaboraviti, i univerzalna priča o snazi čovjeka pred iskušenjima.
Kada se spomenu “Srećni ljudi”, u mislima se ne pojavljuju samo imena likova i glumaca – javlja se cijela jedna atmosfera: miris nedjeljnog ručka, šum tranzistora iz susjedne sobe, bezbrojne priče s kafanske klupe, radosti i tuge malih ljudi koje su istovremeno bile male i ogromne. Javlja se podsjetnik da, bez obzira na sve što život donese, pravo bogatstvo ostaje u porodici, prijateljstvu, poštenju i sposobnosti da se, uprkos svemu, sačuva osmijeh.
“Srećni ljudi” su, paradoksalno, baš zato što su prikazivali borbu kroz nedaće, ostavili poruku optimizma: da sreća nije u velikim stvarima, već u malim pobjedama svakog dana. Da je čovjek najveći onda kad se, bez obzira na težinu sudbine, ne odrekne svog dostojanstva i svoje ljudskosti.
I zato će ova serija trajati, sve dok bude onih koji u sebi nose vjeru u čovjeka i u ono što nas, u svim vremenima, čini – srećnim ljudima.
