U jednom mirnom predgrađu, daleko od očiju svijeta, život jedne žene zauvijek se promijenio jednim jedinim pozivom. S druge strane žice začuo se glas, nevin i drhtav, s pitanjem koje je paralo srce: „Mama, znaš li ko sam?“ To pitanje nije bilo obično. Iza njega se krila cijela priča – ona koju svijet još nije čuo.
Pasha, žena blagoga pogleda i snažnog duha, živjela je sa svojim mužem tiho i predano, sve dok sudbina nije zakucala na njihova vrata u obliku malenog bića – bebe koju je neko ostavio kao neželjeni teret, a Pasha je prihvatila kao dar. Dijete nije imalo ni ime ni istoriju, ali u njihovom domu je našlo toplinu, njegu i bezuslovnu ljubav.
Prošle su godine. Šest ljeta i šest zima Pasha je to dijete ljuljala u naručju, učila ga prve riječi, prvu molitvu i prve korake. I baš kad je mislila da je sudbinu prevarila i učinila trajnom tu nežnu porodičnu sreću, stvarnost joj je otela sve.
Jednog tmurnog popodneva, dok je mirno zalijevala cvijeće u vrtu, osjetila je tihu prazninu iza sebe. Okrenula se – ali dijete više nije bilo tu. Nestalo. Kao da ga je zemlja progutala. Ljudi su šaptali da je vraćeno tamo odakle je došlo. Drugi su tvrdili da su ga tražili oni koji su ga jednom zaboravili.
Pasha je ostala bez daha, bez snage, ali ne i bez nade. Godinama kasnije, onaj telefonski poziv probudio je sve uspomene koje je pokušavala zaboraviti. Glas s druge strane nije bio više djetinji – ali bio je poznat. Bio je njen.
I tako priča o jednoj ženi, koja nije rodila srce koje je voljela više od svega, postaje priča o ljubavi jačoj od pravila, papirologije i zakona. To je priča o tome kako majčinstvo ne bira porijeklo, već samo dušu koja zna voljeti.
Negdje među brdima i šumama Bosne, u mjestu gdje su zime duge, a srca ljudi topla, odvila se priča koja prkosi zaboravu. Njen početak nije bio dramatičan, ali se završetak urezao duboko u duše onih koji su je čuli.
Jednog tihog večernjeg sata, dok je svjetlost lampi već titrala nad stolom, zazvonio je telefon. Starinska slušalica prenijela je glas koji nije zvučao ni kao stranac, ni kao neko blizak – bio je to glas što je nosio breme uspomena. „Majko, da li me još pamtiš?“ – riječi su koje su presjekle prostoriju poput munje. Sve ono što je godinama bilo zakopano, u trenu je isplivalo na površinu.
U Kladnju, malom mjestu s dušom većom od mape na kojoj je ucrtano, živjeli su Paša i njen suprug Munib. Već decenijama su dijelili dom, svakodnevicu, tišinu, ali i onu najdublju ljudsku vrijednost – saosjećanje. Paša, rođena među planinskim predjelima Mrkonjić Grada, nikada nije mogla zanemariti kada bi joj srce reklo da neko treba pomoć. A Munib, miran čovjek iz srca Kladnja, uvijek je stajao uz nju, bez pitanja i bez uslova.
Nekada davno, među mnogim pričama o izgubljenoj djeci i majkama koje su ih grlile kao svoje, isplela se i njihova sudbina. U naručje im je stiglo malo biće – tiho, nezaštićeno, ostavljeno. Nisu znali ko je, ni odakle, ali su znali jedno: to dijete će biti voljeno.
Godine su prošle. Dječak je rastao, naučio govoriti, smijati se i voljeti. A onda je, kao što se u životu često dešava, došlo vrijeme kada su ga morali pustiti – ili bolje reći, kada je neko drugi odlučio da ga uzme. Bez objašnjenja. Bez oproštaja.
I taman kad su mislili da je ta priča zaključana u prošlosti, zazvonio je telefon. Glas više nije bio dječiji. Ali duša koja se javljala i dalje je bila ona ista – duša koja je jednom pronašla utočište u njihovom domu.
Pašina i Munibova ljubavna priča počela je, kako to često biva, nenadano. Na nekoj livadi, uz mirise Vlasenice, susreli su se prvi put. Nije bilo velikih riječi. Pogled je bio dovoljan. Kako je Munib kasnije govorio – to nije bio slučajni susret. To je bila odluka neba.
I možda baš zato, kada su zajedno odlučili da budu roditelji jednom napuštenom djetetu, nisu to radili iz obaveze, već iz ljubavi. Jer njihova veza nikad nije tražila mnogo – samo iskrenost, toplinu i spremnost da se voli ono što nije tvoje, dok zaista ne postane tvoje.
U svijetu punom buke i zaborava, ova tiha priča ostaje kao podsjetnik: prava ljubav ne pita za porijeklo, već za srce.
Na prvi pogled, ništa nije ukazivalo da će se običan odlazak u Vlasenicu pretvoriti u početak jedne velike ljubavi. On je tamo bio zbog posla, ja sam samo posjećivao sestru. No, kako to obično biva, sudbina je već imala svoj plan. Pogledi su se sreli, razgovori su postajali sve duži, a tišina među nama – sve ugodnija. Tako je, bez mnogo pompe, počela priča dvoje ljudi koji i danas, nakon godina i godina, još uvijek dijele isti dom i isti osmijeh.
Život nas nije nagradio biološkom djecom, ali nam je podario nešto drugo – priliku da budemo utočište onome kome je bilo najpotrebnije. Bila je još dijete, mršava i krhka, sa očima koje su više znale o bolu nego što bi iko u tim godinama trebao znati. Napuštena od onih koji su joj trebali biti štit, ostavljena da se sama nosi sa svijetom – sve do trenutka kada je zakucala na vrata našeg srca.
Nije to bila laka odluka. Niko vas ne uči kako se voli neko ko nije rođen iz vas, ali srce, ako je pravo, brzo shvati. Djevojčicu smo prihvatili bez razmišljanja, kao da je oduvijek bila naša. Možda nismo imali titulu roditelja na papiru, ali svaki zagrljaj, svaka uspavana noć i svaka suza koju smo obrisali – govorili su drugačije.
Bilo je to prije više od trideset godina kada je jedna starica, slomljena okolnostima ili životom, odlučila ostaviti svoju unuku. Nije to bio zločin iz mržnje, već možda iz nemoći. Ne tražeći razloge, ja sam samo stajao na toj raskrsnici života i pružio ruku. Ne kao heroj, već kao čovjek koji zna šta znači osloniti se na nekoga.
Odrastao sam kao najstarije dijete, okružen braćom i sestrama, uvijek u ulozi onog koji pazi, čuva i vodi. Možda nisam imao svoju djecu, ali sam znao kako se pruža sigurnost. Iako nam dani nisu bili lagani, i iako su nas ponekad lomile brige, naučili smo da ljubav ne traži savršenstvo, već prisutnost.
I tako je jedna slučajna ljubav postala temelj doma, a jedno odbačeno dijete – razlog da taj dom zauvijek ima smisla.
U danima kad su magle visile nad krovovima Mrkonjić Grada i kada je tišina bila bučnija od riječi, jedna beba je ušla u moj život – neželjeno, neplanirano, ali neizbrisivo. Imala je tek četiri mjeseca kada ju je starica, iscrpljena životom i godinama, ostavila pred tuđim pragom. Nije bilo pisma, ni objašnjenja – samo dječiji plač koji para dušu. Taj plač me natjerao da kleknem, da je podignem i, iako bez ikakvog iskustva, počnem učiti kako nahraniti dijete koje traži majku koju nikad nije imalo.
Svaka noć bila je nova lekcija. Nisam znala držati flašicu, ali sam znala držati nju. Nisam imala mnogo, ali sam imala dovoljno da joj pružim toplinu, zagrljaj i spokoj. I svako jutro kada bi otvorila oči i rekla “mama”, svijet bi na trenutak stao – jer sam znala da sam joj upravo to postala, iako nisam rodila njezino tijelo, rodila sam mjesto u njenom srcu.
Paša, žena koju su život i rat ranije već naučili šta znači izgubiti, nije okrenula glavu kad je to dijete došlo k nama. Zajedno sa svojim mužem, prihvatila je da ljubav ne mora dolaziti kroz krv – već kroz odluku. I tako je djevojčica, napuštena od svijeta, postala centar našeg svemira.
Ime koje je nosila tada, Hajira, u Pašinim očima nije odgovaralo njenoj energiji, nježnosti i novom početku. I tako smo je nazvali Samira – novo ime za novi život. Bila je s nama sve do šeste godine, odrastala u kući gdje ništa nije bilo savršeno, ali je ljubav bila stalna.
A onda, kad je ratna buka utihnula i kada su stvari počele da se vrate na svoje mjesto, pojavili su se oni koje nikada nismo upoznali, ali koji su je smatrali svojom. Bez upozorenja, bez riječi zahvalnosti, došli su jednog dana i jednostavno je uzeli. Kao da odnose predmet, ne dijete. Kao da brišu godine koje smo proveli zajedno. Otišli su s njom kao lopovi, ali nisu mogli ukrasti uspomene koje su ostale.
I gdje god me život bude vodio, ma koliko puta promijenim adresu i pogled s prozora, jedno će biti sigurno – ona nikada neće nestati iz mog srca. Jer tamo gdje ljubav jednom pusti korijen, nikakva sila ne može je iščupati.
Taj dan, kad su je odveli, ostao mi je kao rana koja nikada nije potpuno zacijelila. Bila je to djevojčica koju sam podizala s ljubavlju, učila prvim koracima i čuvala kao da je moja. Netom pred polazak u školu, dok su knjige i torbe već bile spremne, pojavili su se – ljudi koje do tada nikada nisam vidjela, a koji su tvrdili da su njezini roditelji. Sve se desilo u nekoliko trenutaka. Bez riječi, bez pitanja, bez trunke zahvalnosti – jednostavno su je uzeli i nestali s njom, kao da odnose uspomenu, a ne dijete.
Paša je tada bila slomljena do temelja. Gubitak tog djeteta, koje joj je bilo kao dah, bio je udarac koji je pogodio ravno u srce. Nisam mogla utješiti ni nju, ni sebe. Ostala je samo tišina, prazna soba i glas koji više nije odzvanjao hodnikom.
Ali čudo je to što krv ne određuje odnos, već duša. Iako su je odveli, i iako je sudbina odredila da odraste daleko – čak u Belgiji – veza koju smo izgradile nije se raspala. Godinama kasnije, pronašle smo način da ponovo budemo dio života jedna drugoj. Telefon je zvonio, poruke su stizale, a onda i susreti, oni koje srce čeka bez daha.
Bilo da ona dođe k meni, u kuću u kojoj je napravila prve korake, ili ja krenem put njenog novog doma, jedno je ostalo isto – osjećaj pripadnosti. Mi smo više od prošlosti. Mi smo dokaz da istinska ljubav ne poznaje granice, ni udaljenosti, ni papire. Mi smo priča o vezi koja se nije mogla prekinuti – ni silom, ni vremenom.
Kada su se prvi put pojavili ljudi koji su tvrdili da su roditelji djevojčice koju smo s toliko ljubavi odgajali, osjećaj nevjerice i straha obuzeo je cijeli naš dom. Nismo mogli ni zamisliti da bi neko mogao doći i pokušati odvesti biće koje je za nas bilo sve. Njihovu početnu molbu smo, bez razmišljanja, odbili – ne iz tvrdoglavosti, već iz duboke brige. Dijete koje je nekad bilo preplašeno i samo, uz nas je procvjetalo. Postali smo porodica. Pomisao da je odvedu, da više ne čujem njen glas u kući, bila mi je nepodnošljiva.
Ali, sudbina nije čekala naše odobrenje. Jedne noći, tiho i bez traga, odnijeli su je. Nije bilo kucanja, ni objašnjenja. Samo prazna postelja i jastuk koji je još mirisao na nju. Srce mi je bilo teško, a dani su postali ispunjeni tišinom i pitanjima bez odgovora.
Nisam odustajao. Mjesecima sam pokušavao pronaći kontakt, tražio ih svuda, nadao se svakoj informaciji. I onda, neočekivano, vrata su se ponovo otvorila. Djevojčica je vraćena, a njen osmijeh kad nas je ugledala bio je dovoljan da se srce ponovo napuni.
Tada smo sjeli za isti sto. Svi – i mi koji smo je podizali, i oni koji su je donijeli na svijet. Razgovori nisu bili laki, ali su bili iskreni. Na kraju, dogovor je bio jasan: dijete će provoditi vrijeme s obje strane. Dvije porodice, dvije priče, ali jedno dijete koje zaslužuje ljubav svih.
Početak je obećavao. Dvije sedmice kod nas, dvije kod njih. Red i ravnoteža. No, kako to često biva, mir nije dugo trajao. Nakon godinu dana, Paša i Munib odlučili su se preseliti. Bez pozdrava, bez dogovora – djevojčica je otišla s njima. Biološki roditelji ostali su bez ikakvih vijesti.
Paša nikada nije pokušavala skrivati istinu. Samira je oduvijek znala da postoje ljudi koji su joj dali život, ali i oni koji su joj dali dom. Vjerovali smo da je ispravno da zna ko je, da ne raste u zabludi. Jer svi zaslužuju da znaju odakle potječu. Iako je bila svjesna te istine, nikada nas nije nazivala po imenu. Za nju smo uvijek bili – mama i tata. I to nam je bilo dovoljno da znamo da smo je zaista osvojili, ne krvlju, već srcem.
Odrasla je pod našim krovom, s ljubavlju i pažnjom koju bi svako dijete zaslužilo. Godinama smo je gledali kako raste, učili je riječima, koracima i vrijednostima. Iako život nije uvijek bio jednostavan, naše srce joj je bilo dom.
Dugo nakon što su se naši putevi razdvojili, jednog dana dok sam provjeravao poruke i obaveze na društvenim mrežama, stigao mi je zahtjev za prijateljstvo. Ime je glasilo Samira Šahinović. Nisam prepoznao prezime, a lice mi nije bilo poznato. Kako inače ne prihvatam nepoznate ljude na profil, odlučio sam zahtjev odbiti – misleći da je u pitanju samo još jedna slučajna poruka među mnogima.
Tih dana, dodatni stres unosila je i smrt suprugove majke. Kuća je bila ispunjena ljudima, telefoni su neprestano zvonili, a obaveze su se nizale bez prestanka. Upravo usred tog haosa, zazvonio je još jedan poziv. Nisam prepoznala broj, ali nešto me nagnalo da se javim. S druge strane – glas koji je izgovorio: „Mama, ja sam Samira. Možeš li me nazvati? Kako si?“
Zbunjena i iznenađena, prvo sam odgovorila ono što mi je bilo instinktivno: „Draga, ja nisam ničija majka.“ U tom trenutku, vrijeme je zastalo. Glas s druge strane je bio miran, ali pun emocija. Samira je znala ko sam. Pronašla je moj broj, našla me uprkos godinama koje su prošle i kilometrima koji nas dijele.
Pitala je zašto nisam prihvatila njen zahtjev na Facebooku. Nisam prepoznala prezime. U našoj kući, bila je Samira Muhić. A sada – Šahinović? Tada je objasnila: udala se u Belgiji, dobila novo prezime, započela svoj život. Ima porodicu, muža, dvoje djece. Glas joj je bio topao, ispunjen nekom tišinom koju prepoznaješ samo kad se dugo čeka.
Od tog razgovora nadalje, sve se vratilo na svoje mjesto – ne u smislu svakodnevnog kontakta ili čestih susreta, već u osjećaju da veza među nama nikad nije ni pukla. Ostala je ona djevojčica koju smo podizali, sada žena sa svojim putem – ali srcem koje se sjeća. I to je bilo dovoljno da shvatim: ponekad nas život udalji, ali ono što se iskreno voli, uvijek pronađe put nazad.
USVOJENA SRCA: PRIČA O DJECI KOJU NE RAĐAŠ TIJELOM, NEGO LJUBAVLJU
Usvajanje djeteta nije samo pravni čin ili životna odluka – to je prepoznavanje duše, susret dviju potreba: one da voliš i one da budeš voljen. Iza svake priče o usvojenom djetetu stoji more tišine, neizgovorenih pitanja, tuge, nade i na kraju – nečeg što se može nazvati čudom.
Dijete koje bude usvojeno nosi u sebi tragove svijeta iz kojeg dolazi, iako ga se možda neće sjećati. U njegovim očima je često zrcalo neizvjesnosti, u srcu strepnja, a u koraku oprez. To su mali ljudi koji su, mnogo prije nego što su trebali, spoznali šta znači biti ostavljen, napušten, predat nekom drugom. A opet, to su djeca s neobičnom snagom – jer i pored rana, i pored gubitaka, znaju se osmjehnuti novom jutru i pružiti ruke onima koji im žele dati dom.
Roditelji koji usvajaju dijete ulaze u taj svijet s velikim srcem, ali i s mnogo pitanja. Hoće li me voljeti? Hoću li mu biti dovoljno dobar? Mogu li zaista popuniti prazninu koju nosi u sebi? A onda, s vremenom, shvate da je ljubav ono što zbližava, a ne krv. Da su zagrljaji koje pružaju jednako topli, da su suze koje brišu jednako prave, i da riječ “mama” ili “tata” koju prvi put čuju iz tih usta vrijedi više od bilo kojeg priznanja.
Usvojeno dijete ima dvostruku hrabrost – ono mora naučiti kako se voli novo, dok još nije zaboravilo staro. Mora naučiti imati povjerenja, iako mu je povjerenje već jednom bilo iznevjereno. Ta djeca često postavljaju pitanja kada odrastu. Žele znati ko su, odakle dolaze, zašto su napuštena. I tada je najvažnije biti iskren. Ne štititi ih lažima, jer djeca, ma koliko mala bila, osjećaju istinu. Usvojenoj djeci treba reći da su izabrana. Da su voljena. Da su pronađena u svijetu punom ljudi i da je neko odlučio da ih voli zauvijek.
Postoji nešto sveto u tome kad roditelj kaže: “Nisam te rodio, ali si moje dijete.” To je više od biologije – to je svjesna odluka, izbor srca. I mnogi usvojeni znaju reći da su u tom trenutku, kad su prvi put osjetili bezuslovnu ljubav, zapravo rođeni. Jer rođenje nije uvijek fizičko – ponekad se čovjek rodi kada prvi put bude stvarno viđen.
Mnoge usvojene porodice nose sa sobom priče koje su ispunjene borbama. Ima i nesigurnosti, ima povrijeđenosti, ima trenutaka kad obje strane preispituju sve. Ali kad kroz sve to prođu, ljubav koja ostane – postaje neuništiva. Jer je zaslužena. Jer je njegovana.
S druge strane, postoji i društvo koje često drugačije gleda na usvojenje. Neki pitaju: “Zašto nisi imao svoju djecu?” Ili još gore: “Zar nije bolje pomoći, ali imati svoje?” Takva pitanja su duboko nesvjesna. Jer dijete koje raste u ljubavi ne razlikuje oblik te ljubavi. Ono zna samo jedno: da ga grle, da ga ljube, da su tu kad se probudi i kad ga nešto boli.
Usvojena djeca nisu manje vrijedna. Naprotiv – ona su svjedočanstvo o tome da ljubav prevazilazi granice tijela, krvi, gena. Ona nas uče da porodica nije ono što se nasljeđuje, već ono što se stvara. I često, ta usvojena djeca postaju nevjerovatno snažni ljudi. Ljudi puni razumijevanja, pažnje, dubine. Jer su odrastali znajući koliko je vrijedno biti prihvaćen.
Na kraju, svaka priča o usvojenoj djeci je posebna. Neke završavaju pomirenjem, neke nastavkom odnosa s biološkom porodicom, a neke ne. Ali sve imaju jednu zajedničku nit – ljubav koja je svjesna, namjerna i uporna. Ljubav koja ne dolazi slučajno, već kao plod odluke, predanosti i strpljenja.
Jer ne postoje “prava” i “neprava” djeca. Postoje samo ona koja su voljena – i ona koja još čekaju da budu.
