– “Znam ja da je dovoljna jedna, nego onaj kreten na vratima uvijek pocijepa kartu kada mu je dam.”
KINO – HRAM SVIJETLA I SJENKE
Uvod u magiju pokretnih slika
Kino, kao mjesto gdje slike oživljavaju, gdje se stvarnost gubi u mraku i gdje svaki gledalac postaje saputnik u tuđem svijetu, jedno je od najvažnijih kulturnih dostignuća modernog doba. Od trenutka kad su prvi snopovi svjetlosti iscrtali pokretne figure na platnu, pa sve do danas kada IMAX i 3D tehnologije oblikuju filmsko iskustvo, kino je ostalo čvrsto ukorijenjeno u kolektivnoj svijesti kao prostor magije, bijega i emocije.
Ali kako je sve to počelo?
Prvi koraci: Rođenje kinematografa
Prije nego što je postojalo „kino“ kao institucija, postojala je želja čovjeka da zabilježi pokret. Još u starom Egiptu i Grčkoj javljaju se primitivni pokušaji prikazivanja kretanja kroz serije slika u različitim pozama. Ali pravi proboj dogodio se krajem 19. vijeka.
Godina 1895. smatra se godinom rođenja kinematografa, kada su braća Lumière, Auguste i Louis, u Parizu prvi put javno prikazali pokretne slike pred publikom. Njihova naprava — Cinématographe — bila je trostruka inovacija: služila je kao kamera, projektor i uređaj za razvijanje filma. Prva projekcija održana je 28. decembra 1895. godine u Salon Indién du Grand Café u Parizu, gdje je prikazano nekoliko kratkih filmova, među kojima i legendarni “Dolazak voza na stanicu La Ciotat”.
Publika je bila zapanjena. Legenda kaže da su neki prisutni pobjegli iz sale misleći da voz zaista ide prema njima.
Od atrakcije do institucije
Nakon prvih projekcija, kino se ubrzano širi svijetom. U početku je bilo putujuće, često u sklopu sajmova, cirkusa ili karavana. Međutim, vrlo brzo se počinju otvarati stalne kino-dvorane. Prva takva sala u Sjedinjenim Američkim Državama otvorena je 1905. u Pitsburgu, poznata kao Nickelodeon, jer je ulaz koštao pet centi (nikl). Ovo je bio početak novog fenomena – masovne zabave za radničku klasu.
U Evropi i Americi, bioskopi niču kao pečurke poslije kiše, a filmska industrija počinje dobijati oblik. Početkom 20. vijeka filmovi postaju duži, kompleksniji i narativniji. Nastaju prvi žanrovi, prve zvijezde i prva publika koja dolazi u kino redovno, kao na ritual.
Zlatno doba bioskopa (1920–1950)
Između dva svjetska rata, kino postaje nezaobilazan dio urbanog života. Gradovi širom svijeta grade grandiozne dvorane sa stotinama i hiljadama sjedišta, često raskošno ukrašene, s pozlaćenim detaljima, lusterima i baroknim fasadama. U to vrijeme kino je bilo najveći teatar u gradu.
U Americi, Hollywood preuzima vodeću ulogu u filmskoj produkciji. Bioskopi postaju mjesta gdje ljudi ne dolaze samo gledati filmove – već i živjeti emociju, pratiti modne trendove, diviti se glumcima, i – što je posebno važno – zaboraviti svakodnevicu.
U doba Velike depresije, kino je bio jeftin bijeg od stvarnosti. U Drugom svjetskom ratu, filmovi su postali sredstvo propagande, ali i nade. Ljudi su se okupljali da gledaju vijesti s fronta, da se dive herojima, da zaplaču uz romantične drame ili da se nasmiju uz slapstick komedije.
Dolazak zvuka i boje
Do kasnih 1920-ih filmovi su bili nijemi. Ali s filmom „The Jazz Singer“ (1927), započinje nova era – era zvučnog filma. Tehnologija se usavršava, i do početka 30-ih, većina kina prelazi na projekcije sa zvukom.
Ubrzo potom dolazi i boja. Iako je postojao niz ranijih eksperimenta, film „The Wizard of Oz“ (1939) i „Gone with the Wind“ donose boju u široke mase. Gledaoci su bili oduševljeni. Novi senzori i tehnologije sve više pomjeraju granice.
Kino kao kulturni totem
Za većinu ljudi, naročito u malim sredinama, odlazak u kino bio je događaj. Neko se dotjerivao, kupovao karte danima ranije, s nestrpljenjem čekao premijeru. Kino je oblikovalo kolektivno pamćenje generacija. Ljudi su se zaljubljivali u sali, plakali zajedno, smijali se, učili šta znači ljubav, hrabrost, izdaja, pobjeda.
Bioskopi su imali i odgojnu funkciju. Djeca su prvi put učila o svijetu gledajući filmove iz dalekih zemalja. Mladi su formirali svoje moralne kompase prateći heroje sa platna. Kino je oblikovalo estetiku, jezik, način razmišljanja.
Kriza i transformacija: Televizija, video, internet
Od 1950-ih nadalje, kino je suočeno s izazovima. Prvo je došla televizija, pa VHS i kućni video, potom DVD, i na kraju – internet i streaming platforme. Mnogi su tada predviđali kraj bioskopa.
Ali kino se nije predalo.
Uvedeni su novi formati kao što su IMAX, 3D, Dolby Atmos, koji su gledanje filma činili spektakularnijim nego ikada. Holivudski studiji su se fokusirali na blockbustere, filmove rađene za kino-ekran: superjunaci, epske sage, brzi automobili, spektakularni efekti.
Savremeni izazovi i prilagođavanja
Danas, u doba streaminga i digitalizacije, bioskop se suočava s možda najvećim izazovom do sada. Platforme kao što su Netflix, Disney+, Amazon Prime i HBO Max nude filmove kod kuće, bez gužve, bez čekanja, bez skupih karata.
Pandemija COVID-19 dodatno je poljuljala industriju: mnoga kina su zatvorena, neka trajno. Produkcije su pomjerene, neki filmovi su direktno išli na digitalne platforme. Ali i dalje – kultni bioskopi opstaju. Ljubitelji filma znaju: ništa ne može zamijeniti osjećaj mraka, zvuka koji vibrira kroz tijelo, platna koje prekriva cijelo vidno polje, i uzdaha publike kad se pojavi legendarna scena.
Kultura zajedničkog gledanja
Jedna od najvažnijih funkcija kina jeste kolektivna emocija. Kad se svi u sali smiju u isto vrijeme, ili kad tišina nastupi nakon šokantnog preokreta – to je nešto što se ne može replicirati kod kuće. Kino je društveni ritual, kolektivni doživljaj, emocionalna zajednica.
U mnogim gradovima svijeta ponovo se otvaraju nezavisni bioskopi, mali, intimni prostori koji prikazuju umjetničke filmove, klasike, dokumentarce. Održavaju se filmski festivali, tematske večeri, projekcije pod zvijezdama.
Šta kino znači danas?
Danas, više nego ikad, kino ima simboličku vrijednost. Više nije jedini način da se gleda film, ali je i dalje najmoćniji način da se osjeti film. Iako je publika sve više usmjerena na mobilne uređaje, binge-watch i algoritme, kino ostaje oaza usporenosti i prisutnosti – dva osjećaja kojih u savremenom životu sve više nedostaje.
Kino ne odumire – ono evoluira. Možda neće više biti glavna forma zabave za svakoga, ali će ostati mjesto susreta, mjesto sjećanja, mjesto gdje slike postaju osjećaji.
