Danas imamo još jedan smiješan vic za vas. Nadamo se da će vam se svidjeti. Vic možete pročitati u nastavku članka. Hvala vam na pažnji. SSvakako da smo za vas pripremili i jednu bonus priču.
BONUS PRIČA:
U selu ispod brda, živio je Mile, čovjek poznat po svojim “genijalnim” idejama. Mile je bio ubeđen da je rođen da postane izumitelj, samo što ga je životna svakodnevica često sputavala. Selo je bilo malo, svi su se poznavali, pa su većinom odmahivali glavom na Mileta i njegove pokušaje, ali bi se uvijek od srca nasmijali kada bi ih upetljao u svoje nove “inovacije”.
Jednog dana, Mile je odlučio da je pravo vrijeme da selo osvoji novim izumom – autom na kokošiji pogon. Ideja mu je pala na pamet dok je posmatrao kvočku kako trči po dvorištu i usput zamislio da njena energija može da pokrene neko vozilo. “Kakva šteta da tolika snaga propadne samo na grebanje zemlje,” pomisli Mile.
Prva faza projekta bila je da uhvati kokoši. To je naravno bilo lakše reći nego uraditi. Mile je jurio za kokoškama po cijelom selu, izazivajući pravu pometnju. Djeca su se valjala od smijeha, a žene su se krišom smješkale iza zavjesa, jer se Mile svaki put vraćao s pramenovima slame i perja u kosi, dok su kokoši bile brže i lukavije.
Nakon nekoliko dana jurnjave, Mile je uspio da uhvati tri kokoške – od kojih je jedna bila najstarija koka u selu, po imenu Zorka, koja je bila poznata po svojoj mudrosti i neukrotivosti. “Ako neko može pokrenuti auto, to je Zorka!” ponosno je izjavio.
Druga faza projekta bila je konstrukcija vozila. Mile je pronašao staru kolica koja je deda Radovan godinama koristio za prevoz drva. Na to je prikačio nekoliko starih limenki, par kotača sa bicikla i, naravno, kokošije kaveze. Bio je uvjeren da je ovaj spoj savršena kombinacija za njegovu revolucionarnu ideju.
Konačno, došao je dan da Mile testira svoj izum. Skupilo se cijelo selo da gleda. Svi su čekali da vide hoće li “kokomobil” zaista proraditi. Mile je pažljivo smjestio Zorku i njene kokošije drugarice u kaveze, vezao ih za kolica i počeo da viče: “Naprijed, Zorka!”
Zorka je pogledala Mileta s prezirom, okrenula glavu i nastavila da kljuca zrno koje je našla na podu. Mile je pokušao još nekoliko puta, vičući razne komande, ali ništa se nije dešavalo. Kokoške su bile nezainteresovane, a Mile je počeo da gubi strpljenje.
“Možda treba da im dam motivaciju,” reče Mile i izvuče nekoliko kukuruza iz džepa. Ali ni to nije pomoglo. Umjesto da trče, kokoške su se još više uspavale. Selo je bilo na rubu suza od smijeha.
Na kraju, Mile, sav iscrpljen, sjede na kamen i poče da razmišlja. Tada se pojavila baka Mara, najstarija i najmudrija žena u selu. Prišla je Miletu i uz osmijeh mu rekla: “Mile, sinko, možda bi trebalo da počneš s nečim manjim, poput štapa za pecanje na komšijske ribe.”
Mile se nasmijao. “Bako Maro, možda si u pravu. Ali bar sam probao!” rekao je uzdignute glave. A selo se složilo – Mile je možda bio lud, ali bio je njihov ludak, i bez njega bi selo bilo mnogo dosadnije.
I tako je Mile odustao od “kokomobila”, ali se nije dao obeshrabriti. Sutradan je već razmišljao o novom izumu – automatskom alatu za kopanje krompira. Jer, ako kokoši ne mogu pokrenuti auto, možda može krompir pokrenuti selo!
