Moja priča počinje 1970. godine, kada sam se rodio kao sin dvoje ljudi čiji brak nije bio plod strasti, već pokušaj skrivanja istine. Otac je, pod pritiskom društvenih normi, donio odluku koja je više služila zaštiti njegovog imidža nego stvaranju srećne porodice. Njegova seksualna orijentacija, tada obavijena velom tajne, bila je nešto što se nije moglo otvoreno priznati.
Danas je mnogo toga drugačije. Ljudi slobodno biraju svoje partnere, bez straha od osude, ali vremena u kojima su moji roditelji živjeli bila su daleko od tolerantnih. Sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća donijele su sa sobom veliki teret neizgovorenih istina i očekivanja koja su gušila autentične emocije. Moj dolazak na svijet nije bio vođen ljubavlju između roditelja, već društvenim pritiscima kojima su morali da se povinuju.
U vremenima kada su mnogi muškarci birali brak kao sredstvo za bježanje od sopstvenih istina ili barem kao način da ispune društvena očekivanja, mnoge porodice su nastajale iz iluzija, a ne iz ljubavi. Ovo je priča djeteta odraslog u takvom okruženju: “Moj otac je oženio moju majku s nadom da će time izgraditi neku vrstu ‘normalnog’ života. Međutim, ubrzo je postalo jasno da to nije život po njegovoj mjeri.”
Sedamdesetih godina, društvo je imalo duboko ukorijenjene predrasude prema homoseksualnim osobama, što je mog oca, inače obožavanog zbog svoje inteligencije, šarma i humora, gurnulo u svijet laži. Pred njim je bila svijetla budućnost, ali je unutar sebe nosio teret koji nije mogao podijeliti. Alkoholu se okrenuo kao utočištu, pokušavajući umiriti unutrašnji nemir. Život u Jugoslaviji, u porodici koja je bila daleko od idealne, nije bio jednostavan.
S vremenom, ta unutrašnja borba počela ga je uništavati, sve dok konačno nije prelomio i napustio majku, odabirući put koji je bio destruktivan, ali jedini koji mu je u tom trenutku pružao osjećaj slobode.
Teško je opisati kako je ta promjena razbila našu porodicu. Kao djeca, nismo razumjeli očevu unutrašnju borbu niti njegovu stvarnu prirodu. Sve što smo vidjeli bila je njegova nagla promjena u ponašanju – od brižnog oca do neprepoznatljivog, sebičnog čovjeka. Postao je manipulativan, a njegova opsesija kockanjem ubrzo je dovela do otpuštanja s posla i gubitka našeg doma.
Moja majka, brat, sestra i ja bili smo primorani da se preselimo u dedin podrum, ostavljeni da se nosimo s posljedicama očevih odluka. Godinama sam nosila duboku mržnju prema njemu, ne razumijevajući razloge njegovog ponašanja. Taj prezir me pratio kroz čitavo djetinjstvo, a tek kad sam došla do kasnih tinejdžerskih godina, počela sam shvaćati da u njegovom ponašanju ima više nego što sam ikada mogla vidjeti.
Ipak, ta spoznaja stigla je prekasno. Udaljenost između nas bila je prevelika, a tvrdoglavost koju sam gajila otežavala je svaki pokušaj pomirenja. Tokom mojih dvadesetih, mržnja je polako jenjavala, ali osjećaj razočaranja i dalje je bio prisutan. Nikada nisam mogla u potpunosti razumjeti zašto je postupao kako je postupao, niti kako je mogao tako lako uništiti sve što smo imali.
Nikada nisam uspio u potpunosti shvatiti svog oca. Kada je umro u 56. godini od raka gušterače, proveo sam njegove posljednje dane pomažući starijem bratu da se brine o njemu. Iako sam fizički bio prisutan, emocionalno sam bio odsutan. Moj dolazak nije bio zbog oca, već zbog brata, kojem je tada više trebala podrška.
Dok smo prolazili kroz te teške trenutke, osjećanja su mi bila isprepletena – s jedne strane, postojala je neka vrsta dužnosti, ali s druge, nije bilo pravog pomirenja ni oprosta. Naša prošlost bila je previše složena, a te rane nikada nisu u potpunosti zacijelile.
Kada se sada prisjetim tog perioda, često mi prođe kroz misli: “Nisam zaista bio prisutan.” Ipak, stvari su se odvijale onako kako su morale. Moj otac je otišao s ovog svijeta skrivajući svoju istinu – tajnu koju smo svi znali, ali o kojoj se nikada nije govorilo. Nikada nije našao unutrašnji mir tokom svog života.
Ponekad poželim da sam imao snage i empatije da mu kažem: “Tata, znam da si homoseksualac, i to ne mijenja ništa. Volim te zbog onoga što jesi. Samo želim da budeš sretan i da pronađeš svoj put. Ljudi često osuđuju druge, a ni ja nisam bio izuzetak – i to ne jednom. Svi smo skloni toj ljudskoj slabosti.”
Razmišljam o tome kako bi stvari možda bile drugačije da sam bio hrabriji, ali život nam često ne daje priliku da se vratimo i ispravimo greške koje su nas godinama oblikovale.
Izuzetno me frustrira činjenica da su mnogi ljudi, uključujući mog oca, morali prolaziti kroz beskrajnu bol samo zato što drugi nisu sposobni da prevaziđu svoje predrasude i prihvate stvarnost onakvom kakva jest.
Za sve one koji i dalje gaje netrpeljivost prema drugima zbog njihove seksualne orijentacije: neki ljudi su homoseksualci, neki su heteroseksualci – ali to zaista ne bi trebalo biti važno. Svjestan sam da, da moj otac nije oženio moju majku, ja danas ne bih postojao. Ali istina je i da niko ne bi znao za taj potencijalni ishod, niti bi bilo ko osjetio njegov nedostatak.
Moj život je rezultat nečije prisilne laži, što često djeluje kao surova i nepravedna zamjena – nečije žrtvovanje u ime tuđeg postojanja. Kada sagledam sve, pitam se koliko takvih života je oblikovano na temeljima nečijeg skrivanja prave istine.
