Prije više od dvije decenije, moj sin je tragično izgubio život u prometnoj nesreći. Tada je njegova supruga nosila njihovo prvo dijete, bila je tek u četvrtom mjesecu trudnoće. Nakon te nesreće, posvetila se svom djetetu s nevjerovatnom ljubavlju i pažnjom, postavši mu i otac i majka. Njihov dom je postao utočište za unuka, a ja sam svaki vikend odlazio kako bih ga vidio, diveći se njenoj snazi i predanosti. Barem jednom mjesečno, moj stariji sin, zajedno sa svojom porodicom, i ja bismo se okupili kod njih na ručku, njegujući tako porodičnu bliskost koja nas je održala kroz teške trenutke.
Nikada nije pronašla drugog muškarca, iako smo je često pokušavali uvjeriti da bi to bilo sasvim prirodno i prihvatljivo. Govorili smo joj da zaslužuje sreću, kao što sam i ja, ostavši rano bez žene, shvatio koliko je teško nastaviti dalje. Ali ona bi uvijek ponavljala da za nju nikada neće biti drugog – on je bio i zauvijek će ostati jedini. Ponekad, s tugom bi rekla da ga još uvijek čeka da se vrati s onog kobnog puta.
Njihovom sinu nikada ništa nije nedostajalo. Ona mu je pružila sve što je bilo potrebno, uložila je svaki djelić sebe u njegov odgoj. Prije nekoliko mjeseci, završio je fakultet, a uskoro će se i oženiti. Riječi ne mogu opisati koliko sam ponosan na nju zbog svega što je izdržala i postigla sama. Često pomislim kako bih dao sve da moj sin može biti ovdje, da vidi njen uspjeh i zajednički uživaju u životu koji je ona izgradila za njihovog sina.
JEDAN LIJEP I LAGAN TEKST ZA VAS
Jednog davnog dana, u malom selu smještenom između visokih planina, živio je mudri starac po imenu Dusan. Njegova skromna kućica bila je na kraju sela, daleko od buke i svakodnevnih briga, okružena voćnjacima i poljima. Iako je Dusan živio jednostavno, bio je poznat po svom mudrom savjetu i velikom srcu. Svi su ga voljeli i poštovali, jer je uvijek bio tu kada je nekome trebala pomoć ili riječi utjehe.
Jednoga dana, mladić po imenu Marko, koji je bio poznat po svojoj nestrpljivosti i brzopletosti, došao je kod Dusana. Marko je bio snažan i marljiv, ali nikada nije mogao završiti nijedan posao do kraja. Svaki put kada bi započeo nešto novo, brzo bi odustao, uvjeren da mu ništa ne ide kako treba. Bio je nezadovoljan svojim životom i stalno je govorio da je nesretan jer mu sreća nikad ne ide na ruku.
“Dušane, molim te, reci mi kako da postanem sretan,” započeo je Marko. “Sve što radim, ne uspijeva. Nikada ne mogu završiti ono što počnem. Čini mi se da je sreća okrenula leđa meni.”
Dusan ga je pažljivo slušao, a onda ga odveo u svoj vrt. “Vidiš li ovu stazu?” upitao ga je pokazujući na mali puteljak koji se vijugao kroz njegov vrt. “Ova staza vodi do jednog starog stabla na kraju vrta. Ako uspiješ hodati tom stazom bez da zastaneš ili se okreneš, možda ćeš pronaći ono što tražiš.”
Marko je pomislio kako je to jednostavan zadatak, pa je odmah krenuo. Ali, kako je hodao, primijetio je cvijet sa strane puta koji ga je privukao. Zastao je, nagnuo se i pomirisao ga. Nakon što je nastavio, ugledao je prekrasnu pticu kako leti iznad njega, i ponovno je zastao da je prati pogledom. Tako je, malo po malo, skretao s puta, zaustavljao se, a ponekad bi čak i hodao unazad kako bi ponovo pogledao ono što je prošao.
Kada je konačno stigao do starog stabla, bio je iscrpljen. Dusan ga je čekao tamo, s blagim osmijehom na licu.
“Kako ti se činila staza, Marko?” upitao je starac.
“Bila je prelijepa,” odgovorio je Marko, “ali nisam mogao prestati zastajati. Cvijeće je bilo predivno, ptice su me oduševile… nisam mogao hodati bez da se osvrćem.”
Dusan je kimnuo glavom. “Isto tako, Marko, je i sa životom. Ako stalno skrećeš s puta, zadržavaš se na sitnicama i nikad ne gledaš naprijed, teško ćeš stići do cilja. Sreća nije nešto što te prati cijelo vrijeme, ona dolazi kad si na pravom putu i kad si ustrajan. Sitnice su važne, ali ne smiju te spriječiti da ideš naprijed.”
Marko je shvatio mudrost u Dusanovim riječima. Nije se radilo o tome da izbjegava užitke u životu, već da pronađe ravnotežu – da cijeni svaki trenutak, ali da nikada ne zaboravi svoj krajnji cilj.
Od tog dana, Marko je promijenio način na koji je živio. Bio je posvećen svojim zadacima, ali je također naučio cijeniti male trenutke radosti, bez da ga oni odvrate od njegovih ciljeva. I na kraju, sreća koju je tako dugo tražio, pronašla ga je onda kada je prestao ganjati nju i usredotočio se na ono što je zaista važno.
Priča o Marku i mudrom Dusanovom savjetu postala je legenda u selu, i ljudi su je često prepričavali kada bi netko zastranio ili izgubio vjeru u sebe. Naučila ih je da sreća nije uvijek na površini, nego da se skriva u upornosti, posvećenosti i sposobnosti da se ide naprijed, bez obzira na to koliko puta nas put iskušava.
