Dobar dan dragi naši čitaoci, danas imamo još jedan vic za vas. Nadamo se da ćemo vas oraspoložiti i skrenuti misli sa stresne svakodnevnice. Pa da započnemo.
VIC DANA:
Pita mlađi sin oca:
-Je li, tata, koja je razlika između potencijalnog i realnog?
Otac mu kaže:
-Evo, pojasniće tebi tata.
Zatim se obrati svojoj ženi:
-Draga, bi li ti spavala sa Ričardom Girom za milion dolara?
-Naravno! Nipošto ne bih propustila takvu priliku!
Onda on upita ćerku:
-Ćeri, da li bi ti spavala sa Bredom Pitom za milion dolara?
-Woooow! Daaaa….! To je moja fantazija!
Tada se otac okrene ka starijem sinu i upita ga:
-Sinko, bi li ti spavao sa Tomom Kruzom za milion dolara?
-Da, zašto da ne? Zamisli, ćale, šta se sve može kupiti s tim parama…!
Sad se otac obrati mlađem sinu:
-Eto vidiš sine moj, mi u kući potencijalno imamo 3 miliona dolara a realno imamo dvije ku#ve i jednog pe#era.
BONUS PRIČA:
U jednom malom selu, usred guste šume, živio je Petar, seoski stolar poznat po svom nevjerovatnom talentu da od drveta napravi sve – osim obične stolice. Svaki put kada bi neko naručio stolicu, Petar bi započeo rad s ogromnim entuzijazmom, ali bi na kraju završio sa nekom drvenom kreacijom koja je više ličila na apstraktno umjetničko djelo nego na mjesto za sjedenje.
Jednog dana, komšija Rade, poznat po svojoj sklonosti ka filozofiranju, došao je do Petra sa posebnom narudžbom. „Petre, treba mi stolica koja će me inspirisati da razmišljam dublje,“ reče Rade, mašući rukama kao da već zamišlja kako sjedi i mudruje. „Ne obična stolica, nego stolica s dušom.“
Petar, naravno, nije imao pojma kako izgleda stolica s dušom, ali se odmah bacio na posao, jer je ovo bila prilika da konačno napravi nešto posebno. Počeo je s najfinijim drvetom koje je mogao naći. Pilio je, brusio, oblikovao, ali svaki put kad bi se malo odmaknuo da pogleda svoj rad, stolica bi izgledala sve čudnije.
Prvo je dodao naslon koji je bio toliko visok da je izgledao kao da pripada prijestolju nekog kralja iz bajke. Zatim su došle naslonjače koje su bile ukrašene rezbarijama zmija koje su se uvijale prema gore. I konačno, noge stolice su bile toliko iskrivljene i zakrivljene da bi svaki mačak koji pokuša da se uvuče ispod stolice morao dobro razmisliti.
Rade je došao da vidi kako napreduje rad. Kad je ugledao „stolicu s dušom“, ostao je bez riječi. Petar je ponosno pokazivao svaki detalj, objašnjavajući kako zmije simbolizuju mudrost, a visoki naslon omogućava da se čovjek u mislima uzdigne iznad svakodnevnih briga.
Rade je sjeo na stolicu s velikim očekivanjem. Na prvi pokušaj, stolica se zaljuljala naprijed-nazad kao da je na brodu usred oluje. Rade se uhvatio za naslonjače, pokušavajući da zadrži ravnotežu. „Petre,“ počeo je Rade, „ova stolica zaista tjera čovjeka da razmišlja dublje – prvenstveno o tome kako da ne padne!“
Petar se nasmijao, ali nije bio obeshrabren. „To je zato što stolica odražava kompleksnost života, Rade. Moraš pronaći balans.“
U tom trenutku, čika Jova, najstariji čovjek u selu, prolazio je pored radionice. Uvijek je imao savjet za sve, pa nije odolio da pogleda u šta se Rade to zavukao. Kad je vidio stolicu, odmah je rekao: „Ova stolica, Petre, je za razmišljanje o tome kako brže ustati!“
Selo je brujalo o „stolici s dušom“. Svi su dolazili da je vide, a Petar je postao lokalni junak. Iako nije napravio običnu stolicu, napravio je nešto što je pokrenulo mnogo diskusija i smijeha u selu.
Nekoliko dana kasnije, Rade je odlučio da zadrži stolicu, ali ne kao mjesto za sjedenje, već kao ukras u svojoj kući. „Služiće mi kao podsjetnik da ne treba uvijek sjediti i mudrovati, ponekad je bolje ustati i uraditi nešto!“
Petar, s druge strane, nije odustao. Nastavio je praviti stolice koje su bile sve neobičnije i složenije, ali nikada nije pravio običnu stolicu. I to je bio njegov doprinos svijetu – ne udobne stolice, već stolice koje tjeraju ljude da razmišljaju, smiju se i, naravno, paze da ne padnu.
