Ekaterina i Elena, dvije nerazdvojne prijateljice iz Rusije, nisu mogle ni naslutiti kakav će im šok sudbina prirediti tog 30. septembra 2000. godine, kada su se bezbrižno zaputile na proslavu praznika posvećenog mučenicama Ljubavi, Veri i Nadi. Tog dana, životi im se nepovratno promijenili. Bez ikakve slutnje o onome što ih čeka, njihovo djetinjstvo je brutalno prekinuto — Ekaterina je imala svega 14 godina, a Elena 17.
U pozadini tog tragičnog događaja stajao je Viktor Mohov, stanovnik Rjazanske oblasti, kojeg će kasnije mediji krstiti kao “Skopinskog manijaka”. On je, samo 150 kilometara od Moskve, izveo nezamislivo zlodjelo: oteo je ove dvije djevojke, zatvorio ih u improvizovanom podzemnom skloništu i držao ih zatočene gotovo četiri godine, tokom kojih su pretrpjele nezamisliva zlostavljanja. Vijest o njihovom stravičnom iskustvu odjeknula je širom svijeta, ostavljajući javnost zapanjenom i užasnutom razmjerama njihove patnje.
Šta se zaista dogodilo te kobne noći?
Dok su Ekaterina i Elena, umorne ali raspoložene, koračale kući nakon proslave, ispred njih se zaustavio automobil. Za volanom je bio Viktor Mohov, tada 48-godišnji radnik lokalne fabrike automobila, a na suvozačkom mjestu nalazila se mlada žena, predstavljena kao njegova djevojka – Jelena Badukina, stara 25 godina. Njihova prisutnost zajedno ostavljala je utisak sigurnosti, pa su djevojke, uvjerene da su naišle na dobronamjerne prolaznike, bez sumnje prihvatile ponudu da ih prevezu kući.
No, iza fasade ljubaznosti krila se zamka. Jednom u vozilu, Mohov im je ponudio votku, u koju je prethodno umiješao sedative. Omamljene, bez svijesti o onome što se zbiva, djevojke su prevezene u mali grad Skopin. Kada su konačno došle k sebi, našle su se zatočene u podzemnoj prostoriji, zakopanoj tri metra ispod zemlje, mjestu iz kojeg nijedan vrisak nije mogao doprijeti do spoljnog svijeta.
Podzemni horor koji je stvaran godinama
Viktor Mohov je tri godine predano gradio svoje jezivo skrovište. Radeći golim rukama, isklesao je sobu ispod zemlje, veličine oko tri metra u dužinu i širinu. Iznad tog mračnog podzemlja nalazila se obična prostorija, iza koje su bila vješto sakrivena vrata, dovoljno uska da se čak i Mohov morao provlačiti kroz njih s naporom.
Za Ekaterinu i Elenu, ulazak u tu rupu označio je početak četvorogodišnjeg pakla. U svojim svjedočenjima govorile su da su svakodnevno bile podvrgnute brutalnim torturama: Mohov ih je bičevao gumenim crijevom i silovao, iz dana u dan.
Kad bi pokazivale znakove otpora, kazna je bila još surovija. Ostavljao ih je bez hrane, gasio im grijanje usred ledenih ruskih zima, a ponekad bi puštao gas u prostoriju kako bi im otežao disanje i izazvao dodatni strah. Činove silovanja sprovodio je u posebnom dijelu podruma, čiji su zidovi bili obljepljeni isječcima iz pornografskih časopisa, stvarajući groteskno jezivu atmosferu.
-
Imale smo dva kreveta na sprat, na kojima smo spavale zajedno. Prvih mjeseci samo smo ležale, grleći se i plačući. Tek nakon pola godine počele smo pokušavati održavati kakvu-takvu rutinu – pospremale bismo krevete, čistile prostoriju, radile bilo šta što bi nam makar prividno dalo osjećaj normalnog života – ispričala je Katja.
S druge strane, Elena se prisjeća da su iz dana u dan u tajnosti molile i održavale nadu da će im jednog dana doći spasenje.
-
Strah nas je svakodnevno razjedao, ali smo odbijale da se predamo očaju. Vjerovale smo, čak i kada nam je sam Mohov prijetio riječima: “Zašto bih vas pustio? Lakše mi je da vas ubijem.” Uprkos njegovim riječima, nismo prestajale da se nadamo. Uvijek smo uz sebe imale mali papirić na kojem smo napisale svoje podatke i kratku poruku – za slučaj da ikada pronađemo priliku da potražimo pomoć – govori Elena, prisjećajući se teških godina koje je provela sa Ekaterinom u zatočeništvu, gdje su bile pretvorene u njegove seksualne zatočenice.
Dodaje i da je njihov mučitelj ostavljao jeziv utisak na sve moguće načine, uključujući i njegov fizički izgled.
-
Bio je oličenje okrutnosti, prepredenosti i slabosti. Njegov zadah bio je nepodnošljiv – koliko god smo se trudile, nikada se nismo uspjele naviknuti na tu užasnu smrad koji ga je pratio – rekla je Elena, ne skrivajući gađenje koje je i danas osjećala prema svom tamničaru.
Kako bi očuvale posljednje ostatke zdravog razuma i spriječile da ih očaj potpuno slomi, Ekaterina i Elena su svakodnevno tražile načine da okupiraju misli. Vježbale su, čitale što su mogle i pisale pjesme, pokušavajući da unesu tračak normalnosti u svoj sumorni podzemni svijet.
Prvog maja 2001. godine, Mohov im je donio crno-bijeli televizor. Za njih, to je bio trenutak neopisive radosti — toliko su bile ushićene da su čak i reklame gledale sa istim oduševljenjem kao da su najuzbudljiviji film.
Presudan trenutak uslijedio je kad su na ekranu vidjele priču o Sabini Darden, ženi iz Belgije koja je uspjela da pobjegne iz zatočeništva svog zlostavljača. Njena priča ulila im je novu nadu — ako je ona mogla pobjeći, možda su i one mogle naći put do slobode.
Vremenom, Mohov je počeo pokazivati znakove opuštanja. Kupio im je i video rekorder, a ponekad bi im dozvolio da na kratko izađu iz podruma, da se protegne i vježbaju, i to isključivo u večernjim satima, gotovo četiri godine nakon početka zatočeništva. Međutim, njegova “darežljivost” bila je vođena mračnim planom.
Naime, u njihovom komšiluku pojavila se nova djevojka, studentkinja, koju je Mohov takođe planirao da zarobi. Od Katje i Elene je zahtijevao da je namame. Upravo tada, Katja je uspjela da iskoristi rijetku priliku: na video kaseti sakrila je snimljenu poruku sa njihovim apelom za pomoć, koju su planirale predati toj djevojci u nadi da će je proslijediti policiji.
Plan koji su mjesecima pažljivo osmišljavale konačno je dao rezultate. Dana 26. aprila 2004. godine, policija je došla do podruma i otvorila vrata tame u kojoj su Ekaterina i Elena bile zarobljene gotovo četiri godine. Poslije 1326 dana bez svjetlosti, napokon su ponovo ugledale sunce.
Elena je bila toliko fizički iscrpljena da jedva da je mogla napraviti nekoliko koraka. Njeno tijelo je vonjalo na vlagu i plijesan, a koža joj je poprimila sivkasto-zelenu nijansu. U trenutku oslobođenja, bila je u osmom mjesecu trudnoće, noseći treće dijete koje joj je Viktor Mohov nametnuo kroz zlostavljanje — dijete koje, nažalost, nije preživjelo. O sudbini prethodno rođene djece nije znala ništa.
-
Tokom tih trudnoća, nisam mogla te plodove u sebi doživjeti kao djecu. Bila su mi strana, kao neželjeni predmeti koje su mi nasilno usadili. Nisam osjećala ljubav prema njima – priznala je Elena.
Ipak, nakon što je osjetila dah slobode, nešto u njoj se pokrenulo. Probudio se majčinski instinkt i zamolila je policajce da joj pronađu djecu. Iako su tragovi o njima ostali izgubljeni, u njenoj duši se vodila bitka između potrebe da ih pronađe i želje da ih zauvijek zaboravi.
-
Znam da bih ih gledala sa gađenjem, jer su začeta u užasu. Ali isto tako, ja sam ih rodila. Oni su dio mene, koliko god bolno to bilo – iskreno je ispričala Elena.
Viktor Mohov je tokom suđenja iznio nevjerovatnu odbranu, tvrdeći da je njegova “misija” bila da poveća natalitet u Rusiji. Sud nije imao razumijevanja za njegove monstruozne tvrdnje: osuđen je na 17 godina prisilnog rada u logoru, uz dodatne dvije godine zatvorske kazne.
Gdje se danas nalazi počinilac?
Nakon što je odslužio svoju kaznu, Viktor Mohov je 3. marta 2021. godine ponovo izašao na slobodu. Ipak, iako je na papiru slobodan čovjek, njegovo kretanje je pod strogim ograničenjima. Sljedećih šest godina biće pod posebnim administrativnim nadzorom: noću, između 22 i 6 sati ujutro, neće smjeti napuštati svoju kuću, zabranjeno mu je prisustvovanje okupljanjima i masovnim događajima, kao i napuštanje teritorije Skopinskog okruga u Rjazanskoj oblasti bez prethodnog odobrenja lokalnih vlasti.
