-Malo sutra ćeš, ostani ti tu a ja idem do pekare.
JEDNA LIJEPA I DUHOVITA PRIČA ZA VAS
Bila jednom jedna mala varošica, smještena u srcu brdovitog kraja, gdje su svi znali sve o svakome. U toj varošici živio je čovjek po imenu Pero, poznat kao najveći zabušant i lijenčina koju je svijet ikada vidio. Pero je bio dobroćudan, uvijek nasmijan, ali nije bio od one vrste ljudi koja voli raditi. Njegova filozofija bila je jednostavna: “Zašto raditi danas ono što možeš odgoditi za sutra?” Uvijek je imao izgovor da se skloni od posla, a ljudi su ga često zadirkivali zbog toga.
Jednog dana, Pero je sjedio ispred svoje kuće, uživajući u suncu, dok je selo brujalo od aktivnosti. Svi su radili, jer je bio sezonski period sakupljanja drva za zimu. Čak je i mala djeca nosila hrpe grana, a starci su pilili i cijepali drva. Ali Pero je, naravno, uživao u svojoj fotelji od pruća i gledao kako se dim iz njegove lule polako uvija prema nebu.
Uto naiđe Milka, stara susjeda koja je uvijek bila puna savjeta, ali i puna energije. Ona nikad nije sjedila, uvijek je imala neki poslić ili plan. Ugledavši Peru kako besposleno sjedi, nije mogla odoljeti da ga ne podbode.
“Pa, Pero, jel’ ti misliš da će te sunce ovako grijati i zimi?” upita ga kroz osmijeh, dok je stajala s rukama na kukovima.
Pero pogleda prema Milki, nasmiješi se i odgovori: “Ma, Milka, šta se sekiraš. Znaš ti mene, kad dođe zima, nešto će se naći.”
Milka odmahnu glavom. “E, Pero, Pero… Kad dođe zima, neće ti se naći ništa osim hladnoće. Nemaš ti drva, nemaš plan. Šta ćeš kad snijeg napada, a ti nemaš čime da ložiš?”
Pero se samo zagonetno nasmiješio, kao da je već riješio sve brige svijeta. “Milka, znaš ti mene. Snalazim se ja.”
Milka ga je samo tužno pogledala, ali odlučila ga je prepustiti njegovoj sudbini. Bila je uvjerena da će ga zima naučiti pameti.
I tako su prošli mjeseci. Jesen je došla i prošla, a zima je počela stizati brže nego što je Pero mogao sanjati. Prvi snijeg je napadao i prekrio cijelo selo. Svi su već odavno unijeli svoja drva, pripremili hranu i spremno dočekali zimski san, osim Pere. On je, kao i uvijek, odgađao stvari i sada je u kući imao samo dvije cjepanice, koje su mu trebale trajati cijelu zimu.
Sjedio je u svojoj hladnoj kući, zamotan u dekicu, i razmišljao o tome kako bi mu sada dobro došla šolja tople čokolade… i pokoja gomila drva. Ali tada je došlo do izražaja njegovo poznato snalaženje. “Samo ti, Pero, ne paniči,” rekao je sebi. “Uvijek ima rješenja.”
I onda se dosjetio. Pero je znao da Milka ima gomilu drva u svom dvorištu, i to mu je bio plan B. Otišao je do nje i pokucao na vrata. Milka ga je dočekala s osmijehom, već znajući zašto je došao.
“Znaš, Milka,” počeo je Pero, “izgleda da mi je ponestalo drva, a ti si uvijek bila dobra susjeda…”
Milka se nasmijala, ali umjesto da mu pruži ruku pomoći, odlučila ga je naučiti lekciju. “Pero, znaš li onu staru poslovicu: ‘Ko rano rani, dvije sreće grabi’?”
Pero kimne glavom, ali ga je odmah zanimalo gdje ona ide s tom pričom.
“Pa vidiš,” nastavila je Milka, “svi mi smo radili, spremali se za zimu dok si ti uživao na suncu. Sad, dragi Pero, vrijeme je da i ti nešto naučiš.”
Pero je u tom trenutku shvatio da više nema izgovora. Morao je smisliti kako će se zagrijati. Milka mu je ipak dala nekoliko cjepanica, ali mu je postavila zadatak: “Ove cjepanice su ti samo za početak, ali moraš mi pomoći da cijepamo drva svaki put kad ti ponestane. Tako ćeš naučiti koliko vrijedi rad.”
I tako je Pero naučio važnu lekciju o vrijednosti truda i rada. Svaki put kad bi ponestalo drva, otišao bi kod Milke i pomogao joj da cijepa drva. Na kraju zime, bio je puno spretniji s sjekirom nego što je ikada mislio da će biti. Naučio je da je lakše unaprijed se pripremiti nego čekati da te nevolja zadesi. A možda najvažnija lekcija bila je ta da je lijepo odmarati, ali rad je taj koji te grije.
Na proljeće, Pero je prvi krenuo sakupljati drva. Svi u selu su bili iznenađeni njegovom promjenom, ali Pero im je samo namignuo i rekao: “Znate, lakše je cijepati drva na suncu nego na snijegu.” Svi su se nasmijali, a Pero je postao primjer da i najveća lijenčina može naučiti važnost pripreme i rada.
Pouka je jednostavna: nema ništa loše u odmoru, ali pravi junaci su oni koji znaju kad je vrijeme za rad. A ako te sunce grije danas, ne znači da nećeš morati cijepati drva sutra!