Tokom vikenda, Li Đingzi i njen suprug su često provodili vrijeme sa svojim sinom, Mao Đinom, u zoološkom vrtu ili u nekom od brojnih parkova u gradu Ksijanu, smještenom u srcu kineske provincije Šanksi. Ovi izleti bili su posebna prilika za porodicu da uživa u zajedničkim trenucima sreće. Jedan takav događaj ostao je duboko urezan u sjećanju Li Đingzi.
„Mao Đin je tada imao oko godinu i po dana,“ prisjeća se s osmijehom. „Vodili smo ga u gradski zoološki vrt, gdje je na zemlji ugledao malog crva. Puna radoznalosti, zaustavio se i uzbuđeno pokazao prstom, uzviknuvši: ‘Mama, crv!’ Kasnije, dok smo izlazili iz zoološkog vrta, nježno je držao crva u ruci, približio ga mom licu i rekao: ‘Pogledaj, mama, to je moj novi prijatelj!’“
Mao Đin, koji je u porodici bio odmilja zvan Đia Đia, bio je dijete koje je osvajalo srca svojom vedrom naravi i prirodnim šarmom. Njegova inteligencija i zrelost, neobična za tako mlade godine, bile su upotpunjene urođenom ljubaznošću i mirnim temperamentom. Rijetko je plakao, a njegov veseli duh često je bio izvor radosti kako vršnjacima tako i odraslima.
Roditelji su svakog jutra vodili Mao Đina u vrtić prije odlaska na posao, a popodne bi ga s radošću dolazili pokupiti. Li Đingzi se trudila da svaki slobodan trenutak posveti sinu. Nakon napornog radnog dana, povratak kući bio je obogaćen igrom i zajedničkim aktivnostima koje su produbljivale njihovu blisku vezu i pružale dječaku osjećaj sigurnosti i ljubavi.
Li Đingzi je radila u kompaniji specijalizovanoj za izvoz pšenice. Tokom sezone žetve, često je morala da obilazi seoske dobavljače. Tokom jednog takvog obilaska, stigla joj je iznenadna poruka od nadređenih. Telegram je bio kratak: „Vanredno kod kuće. Odmah se vratite.“ Bez dodatnih informacija, nije mogla ni zamisliti šta bi moglo biti toliko hitno, ali priroda poruke nije ostavljala prostora za odlaganje. Odmah je krenula nazad za Ksijan, osjećajući istovremeno zabrinutost i nestrpljenje.
Po dolasku kući, dočekala ju je uznemirujuća vijest od stanodavca: „Vaš sin je nestao.“ Te riječi su je zaledile. Dok su joj kroz glavu prolazile misli, pokušavala je da se uvjeri da se radi o nesporazumu. Možda se mali Đia Đia samo izgubio i ubrzo će ga neko pronaći.
Bio je oktobar 1988. godine, a Mao Đin, tada dvogodišnjak, bio je u njihovom životu svega dvije godine i osam mjeseci. Njegov otac je ispričao kako je, nakon što ga je pokupio iz vrtića, svratio u mali hotel da uzme čašu hladne vode. Kad se na trenutak okrenuo, primijetio je da đečaka više nema.
Li Đingzi je, uprkos strahu, bila uvjerena da će se sin ubrzo pojaviti. „Mislila sam da se samo izgubio i da će ga dobronamjerni prolaznici pronaći i vratiti kući. Nisam ni pomišljala da bi ovo moglo biti nešto ozbiljnije,“ prisjeća se s tugom.
Nakon što je protekla sedmica bez ikakvih informacija, postalo je jasno da je situacija daleko teža nego što je isprva mislila. Počela je neumorno tražiti sina. Pretražila je svaki kutak grada, raspitivala se kod prolaznika i dijelila letke s njegovom fotografijom. Ispisala je i razdijelila 100.000 letaka na autobuskim i željezničkim stanicama širom Ksijana i objavila oglase u lokalnim novinama. Nažalost, ni jedan njen napor nije donio rezultat.
„Bila sam slomljena. Srce mi je pucalo od bola. Plakala sam i željela da vrištim, osjećala sam kao da mi je neko istrgnuo dio duše,“ prisjeća se Li Đingzi. Svaki put kad bi vidjela igračke, cipelice ili odjeću svog sina, tuga bi je preplavila. U tom trenutku nije bila svjesna koliko je problem trgovine djecom ozbiljan u Kini.
Kineska politika jednog djeteta, uvedena 1979. godine s ciljem da se zaustavi rapidan rast stanovništva, stvorila je dodatni pritisak na porodice. Mnogi su težili da imaju sina koji bi im osigurao nasljedstvo i podršku u starosti. Ta situacija dovela je do porasta otmica djece, posebno dječaka. „Nisam ni slutila da bi đeca mogla biti oteta i prodata. Mislila sam da se samo izgube,“ priznaje Li Đingzi.
Jednog dana, tokom putovanja u udaljeno selo, čula je glasine o paru koji je usvojio dječaka iz Ksijana koji je ličio na njenog sina. Bez oklevanja je krenula u potragu. Nakon niza neuspješnih pokušaja, vratila se kući s još većim osjećajem gubitka i razočaranja.
Godine su prolazile, ali Li Đingzi nikada nije prestala tražiti sina. Konačno, desetog maja ove godine, na Dan majki, dobila je poziv koji je promijenio njen život. „Vaš sin je pronađen,“ saopštila joj je policija. Mao Đin, sada odrasli muškarac, bio je lociran u Čengduu, gradu udaljenom oko 700 kilometara od Ksijana. DNK test je potvrdio identitet, a nakon 32 godine, majka i sin su konačno ponovo bili zajedno.
„Tek kad sam držala rezultate DNK testa, zaista sam povjerovala da je moj sin pronađen,“ rekla je Li Đingzi kroz suze radosnice. Taj trenutak bio je vrhunac njene upornosti i majčinske ljubavi.
