“Ako rodiš žensko dete, ne vraćaj se kući!”: Rekao je muž ženi, a onda je zanemeo od šoka kada se porodila

0
5197

Iako je 21. vek doneo značajne promene u mnogim društvenim normama, i dalje postoji veliki broj roditelja koji previše ističu ideju “polu-djeteta”. To znači da, naročito u određenim delovima sveta, mnogi roditelji ostaju uverenja da je jedno dete vrednije ili poželjnije od drugog, zavisno od njegovog pola. Ova percepcija može imati dubok uticaj na razvoj dece i njihove međusobne odnose, kao i na dinamiku unutar porodice.

Ova predrasuda nije savremena pojava; njeni koreni su duboko usađeni u istoriju, a najviše se manifestuju kroz društvene norme i očekivanja vezana za određene polove. Ovo često dovodi žene u situaciju da se osećaju posramljeno ako ne uspeju da “donesu” muško potomstvo. Nažalost, ovaj kulturni obrazac i dalje traje, uprkos pomacima ka ravnopravnosti polova koji su se u mnogim delovima sveta dogodili u proteklih nekoliko decenija.

U ovom smislu, Iman-hatib Muhamed Demirović je na jednom skupu naglasio ključnu poruku da je konačno Bog taj koji odlučuje o polu deteta, te da bi stvarna briga roditelja trebala biti zdravlje i dobrobit njihove dece, a ne pol koji dete ima. Ipak, u praksi, mnogi roditelji i dalje se podvrgavaju duboko usađenim verovanjima koja su proizašla iz istorijskih i kulturnih normi.

Na primer, jedan par koji je već imao tri kćerke suočavao se s otvorenim pritiscima i očekivanjima iz svoje zajednice. Otac je, nažalost, sve više bio opsednut idejom da mu je potreban muški naslednik, što je postalo jasno kroz njegovu sve veću nezainteresovanost za kćerke. U svom patrijarhalnom i zatvorenom viđenju, rekao je svojoj supruzi da se neće moći vratiti kući ako ponovo rodi devojčicu. Ove reči su duboko odjeknule u njenom srcu, a kada je zaista dobila još jednu kćerku, osećala je tugu i razočaranje. Umesto da proživi radost i ljubav prema novorođenčetu, obuzela ju je anksioznost zbog mogućeg raspada porodice.

Na sreću, liječnik koji je bio zadužen za porođaj primijetio je duboku bol koju majka nosi u sebi i osjećao je potrebu da joj pomogne. Obično su majke ispunjene radošću kada prvi put drže svoje novorođenče, no u ovoj situaciji, to nije bio slučaj. Liječnik je bio svjestan unutarnje borbe koju je majka prolazila, ali je također znao da će cijela obitelj uskoro morati da se suoči s dodatnim emotivnim previranjima. Kada je žena, s tugom na licu, ispričala kako je njen suprug odlučio da se razvede zbog toga što je ponovno rodila djevojčicu, liječnik je shvatio težinu situacije.

Iako društva često vrše pritisak na žene da rađaju sinove, postoje pojedinci koji razumiju da je zdravlje i sreća djeteta mnogo važnija od njegovog spola. Jedan od liječnika, duboko posvećen svom radu, odlučio je preuzeti rizik i obavijestiti supruga žene da je dobio sina, iako to nije bila istina. Taj potez je donio mužu trenutke sreće i uzbuđenja, no liječnik je ubrzo bio primoran obavijestiti obitelj o novoj, teškoj situaciji: novorođenče je rođeno s deformitetima i poteškoćama u razvoju.

Kada je muškarac, pun razočaranja i beznade, čvrsto držao svoje novorođenče, liječnik je odlučio da reagira hrabro i suosjećajno. Postavio je ruku na njegovo rame i zamolio ga da spusti dijete, izjavljujući: “Pusti tu bebu. To je tvoje dijete.” Ova gesta pružila je podršku porodici, omogućivši im da prepoznaju istinsku vrijednost roditeljstva, bez obzira na to koji je spol ili fizičke osobine djeteta. U tom ključnom trenutku, oba roditelja su shvatila da je važnije od svega ljubav, pažnja i briga koju trebaju pružiti svom djetetu nego sam spol djeteta.

Imam-hatib Muhamed Demirović završava ovu priču ističući ključnu poruku: iako je rađanje potomstva Božja odredba, nije uvijek potrebno imati više djece istog spola. Ponekad, samo jedno djevojčica može biti od veće vrijednosti za porodicu nego nekoliko dječaka. Naglašava da bi roditelji trebali prestati usmjeravati svoju pažnju na spol djeteta i umjesto toga se fokusirati na sreću, razvoj i doprinos koji svako dijete može dati zajednici. Demirović također ističe da se prava vrijednost djeteta ogleda u njegovim vještinama, karakteru i potencijalu da pozitivno utječe na svijet, a ne u njegovom spolu. Na kraju, osnovni cilj bi trebao biti osigurati da svako dijete osjeća ljubav, poštovanje i da odraste u okruženju koje potiče njegov razvoj i sreću.

U svijetu prepunom različitih kultura i tradicija, percepcija i vrijednost koju se pridaje muškima i ženama često se značajno razlikuju. Ove razlike oblikuju društvene norme, obiteljske strukture i svakodnevne živote ljudi, a priče o ovim temama često su ispunjene dubokim emocijama i sudbinama.

U jednoj maloj selu u Indiji, u kojem su običaji duboko ukorijenjeni, ženska djeca često su doživljavana kao teret. U tom društvu, sinovi su bili simbol ponosa i nasljedstva, jer su se očekivali da preuzmu obiteljski posao i zadrže prezime. Kada bi se rodila kćer, mnoge obitelji bi bile razočarane. Za roditelje, to je značilo dodatne troškove vezane uz miraz i često se suočavali s pritiscima zajednice. Međutim, među ljudima s otvorenijim pogledima, postojali su i oni koji su se borili protiv tih normi. Mnogi su prepoznali snagu i potencijal ženskih prava, pa su tako organizovali edukativne programe i podržavali djevojčice u školovanju. Njihove borbe počele su donositi promjene, a sve više obitelji je shvaćalo da je vrijednost djevojčica jednaka vrijednosti dječaka.

Nasuprot tome, u nekim afričkim plemenima, muška djeca su često bila viđena kao ključna za opstanak zajednice. Dječaci su se od malih nogu učili vještinama lova i stočarstva, koje su se prenosile s generacije na generaciju. Odrastajući, oni su postajali čuvari tradicije i identiteta plemena. U tim kulturama, rođenje sina često je bilo razlog za slavlje, dok su kćeri bile viđene kao buduće supruge koje će napustiti dom i pridružiti se drugoj obitelji. No, i tu su se stvari mijenjale. Razni pokreti su se pojavili kako bi se istaknula važnost ženskih prava i obrazovanja, ukazujući na potencijal koji svaka žena može donijeti svojoj zajednici, bez obzira na to što su mnogi još uvijek slijedili tradicionalne obrasce.

U Istočnoj Aziji, poput Kine, priče o cijenjenju muške djece posebno su izražene. Politika jednog djeteta koja je trajala decenijama stvorila je nerazmjer među spolovima, jer su mnogi roditelji željeli sina da bi osigurali budućnost i nastavili obiteljsku liniju. Djevojčice su često bile abortirane ili su se suočavale s zanemarivanjem. Ova situacija je ostavila dugotrajne posljedice na društvo, rezultirajući povećanom potražnjom za ženama i stvarajući nerazmjere na tržištu brakova. Međutim, s vremenom je došlo do promjena. Sve više žena postajalo je uspješnih u karijerama, a društvo je počelo cijeniti doprinos koji žene mogu dati.

U Evropi, pogledi na mušku i žensku djecu variraju od zemlje do zemlje. U nekim dijelovima, poput Skandinavije, postoji snažan naglasak na rodnoj ravnopravnosti. Dječaci i djevojčice se često odgajaju s jednakim očekivanjima i mogućnostima. U ovim kulturama, porodice se trude da djeca, bez obzira na spol, dobiju jednake prilike za obrazovanje i razvoj, što stvara ravnotežu i otvara vrata za zajednički doprinos društvu.

Međutim, u mnogim drugim dijelovima Evrope, tradicionalni obrasci i dalje imaju svoje mjesto. U nekim južnim državama, rođenje sina može biti značajnije za obitelj, s obzirom na kulturne norme koje podstiču očinstvo kao simbol moći i sigurnosti. Iako su se i tu desile promjene, stari obrasci i dalje utječu na to kako se dječaci i djevojčice doživljavaju unutar porodice i zajednice.

U svakoj od ovih priča, može se primijetiti zajednička nit – i muška i ženska djeca donose svojoj obitelji i zajednici jedinstvene vrijednosti. Dok se pojedini dijelovi svijeta bore s tradicionalnim normama, drugi su na putu prema ravnopravnijem društvu. S vremenom, mnoge kulture shvataju da je najvažnije pružiti ljubav, podršku i prilike za razvoj svim svojim članovima, bez obzira na njihov spol. U tom procesu, promjene se ne događaju uvijek brzo, ali sa svakim novim korakom prema ravnopravnosti, svijet postaje bolje mjesto za svu djecu.