Elvirin svijet nakon Slobodanovog gubitka bio je poput mjesta iz kojeg je nestala sva boja i svjetlost. Danima je hodala kroz šuplje tišine, gdje su svi zvukovi postajali mutni, a njezine misli se slijevale u crne rijeke koje su nosile sve što je voljela. Svaka uspomena, svaki miris koji je nosio Slobodanovu prisutnost, sada je bio samo vjetar koji je nosio prazninu.
Ipak, u toj tmurnoj tišini, Elvira je našla nešto nevidljivo, ali čvrsto kao stena. To je bila ljubav koju su zajedno izgradili. Slobodan je, iako fizički nestao, ostao živeći u svemu što su proživjeli, u svakom osmijehu svojih sinova, u svakom pogledu koji je odražavao njenu snagu i nježnost. Denis i Veselin su, s njihovim pitanjima, tjeskobama, radošću i potrebom za ljubavlju, postali njezina nova svjetlost, njena nova snaga. Gubitak Slobodana nije mogao izbrisati tu novu ljubav – ljubav prema djeci, prema onome što su on i ona zajedno stvorili.
Svaki trenutak sa sinovima, svaki zagrljaj, bio je njezina poveznica s prošlošću, ali i novi početak. Biti majka postalo je njezina snaga. Čak i kada su suze tekle, čak i kada je tuga bila neizdrživa, ljubav koju je nosila prema djeci bila je najjači oslonac. Svaki korak koji su njeni sinovi napravili bio je podsjetnik da, iako su izgubili svog oca, nisu bili sami. Elvira je bila tu, uvijek tu, da im da ljubav, da im pokaže snagu, da ih odgaja sa svim onim što je u njenom srcu ostalo od Slobodana.
Iako nije bilo dana bez bola, Elvira je shvatila da ljubav nikada ne umire. Ona mijenja oblike, postaje dio nas na načine koje ne možemo uvijek razumjeti, ali uvijek je prisutna. A ona je imala snagu da je nosi dalje. Nisu svi dani bili teški, iako su se mnogi od njih činili kao gubitak. U veselim trenucima sa sinovima, u njihovim radoznalim pitanjima, u njihovim osmijehima, Elvira je nalazila djelomičan mir. Ljubav koja je nastala kroz godine života s Slobodanom nije bila izgubljena – ona je živjela u svakom danu koji je provela s djecom.
I tako je Elvira nastavila, dan po dan, učenjem da je ljubav stvar koja se ne može oduzeti, čak ni smrću. Slobodan je bio tu, prisutan u svim pričama koje je pričala svojoj djeci, u trenucima kada su s njom dijelili smijeh i suze. Ljubav koju je nosila prema njemu, prema njihovoj prošloj sreći, sada je bila temelj za budućnost. Elvira je naučila da, iako će bol ostati, ljubav koju je nosila u srcu nikada neće nestati.
