Bračni par Cvetković iz Leskovca punih 40 godina radio je u Njemačkoj, a za to vrijeme njihova djeca – kćer i dva sina, koji su tada bili u pubertetu, ostala su kod očevih roditelja u Srbiji.
Odrastali su u izobilju zahvaljujući solidnim plaćama svojih roditelja. Kada su odrasli, roditelji su uspjeli uštedjeti dovoljno i izgradili im kuće kao vile, pa su kupili stan na crnogorskom primorju, a kćerima dali bogat miraz u vidu spavaće sobe, novog auta i drugih svadbi. darove.
Sve je bilo idilično dok im otac nije preminuo. Samo mjesec dana nakon što se par vratio u domovinu da uživa u plodovima svog rada, S. Cvetković je preminuo. Imao je preko 80 godina, ali zdrav, s tim da je bolovao od demencije.
Taman kad je zavladao zaborav, sinovi su sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju, iako je, naprotiv, bila takva situacija da su ih roditelji uzdržavali i kad su starili.
Njihov je otac po ugovoru ustupio svu nepokretnu i pokretnu imovinu svojim sinovima, u jednakim dijelovima. Ovaj je ugovor na sudu gotovo nepobitan. Odvjetnik Igor Stamenković navodi da je vjerojatno namjera bila spriječiti sestru da dobije nešto od nasljedstva. Ali ni supruga se ne spominje u tom ugovoru. Socijalna radnica koja je posredovala u slučaju kaže da su imali čvrst brak i da su bili vrlo skladan par, te smatra čudnim da je supruga isključena iz oporuke budući da su zajedno stekli nekretninu.
Kad joj je muž preminuo, počeo je pravi pakao za njegovu ženu. U početku joj je, kaže, samo snaha propovijedala da noću često ide na wc jer se budi i smeta joj šuštanje vode, a onda ju je zasmetao noćni kašalj. Dotad je ljubazna snaha počela vikati na svekrvu, vući je i psovati. Samo tjedan dana nakon što su joj preminuli suprug, sin i snaha, natjerali su je da bude u jednoj prostoriji i da je ne izlazi bez njihovog dopuštenja.
Situacija je eskalirala kada ju je unuk zgrabio za vrat i počeo prijetiti jer se suprotstavila snahi, a onda joj je jednog dana vlastiti sin rekao da napusti kuću – čiji je vlasnik, te da je jedna od njezinih opcija bila otići u starački dom. Ona je to i učinila, ali ju je izvukla kći, koja je, čini se, jedina ostala trijezna.
Jedina joj je utjeha bila što je imala njemačku mirovinu, pa njezinoj kćeri to nije bio financijski teret. No, ne može zaboraviti dan kada su je izbacili na ulicu, u odjeći i pod prijetnjama, pogotovo s obzirom na to što je učinila za njih, zaključuje svoju priču…
