Prozove učiteljica Muju i pita ga koja je najveća luka u Indiji.
Okreće se on oko sebe, nema pojma…
U tom trenutku čuje Hasu iz druge klupe kako šapće:
– Bombaj, Mujo, Bombaj!
– Šta ću bombat kad ništa ne znam! – odgovori mu Mujo.
BONUS PRIČA:
Bio jednom jedan neobičan grad po imenu Smehotres, poznat po svojoj neobičnoj tradiciji – svakog četvrtka svi stanovnici su nosili šešire. Ali ne bilo kakve šešire, već najneobičnije, najbizarnije šešire koje su mogli pronaći. Stanovnici su se takmičili ko će imati najkreativniji šešir, a taj dan je uvijek bio ispunjen smijehom i veseljem.
U tom gradu je živio jedan simpatični starac po imenu Čika Živko, poznat po svom ogromnom šeširu u obliku ogromne lubenice. Čika Živko je bio pravi majstor za pravljenje šešira i svakog četvrtka je iznenađivao sve novim, još čudnijim kreacijama.
Jednog četvrtka, Čika Živko je odlučio da napravi šešir koji će zadiviti sve. Proveo je cijelu noć radeći na svom remek-djelu – šeširu u obliku ogromnog tropskog voća sa svijetlećim lampicama i zvukovima tropskih ptica. Kada je svanulo, stavio je svoj šešir na glavu i krenuo prema centru grada, ponosan na svoje djelo.
Dok je hodao ulicom, svi su se zaustavljali i divili njegovom šeširu. Djeca su trčala za njim, pokušavajući da dodirnu lampice, a odrasli su se smijali i pljeskali. Čika Živko je bio presretan, uvjeren da će njegov šešir osvojiti nagradu za najbolji šešir godine.
Međutim, kada je stigao do glavnog trga, shvatio je da nije jedini s nevjerovatnim šeširom. Njegov rival, gospodin Pera Paprika, stajao je tamo s ogromnim šeširom u obliku goleme torte na tri sprata, ukrašene pravim šlagom i trešnjama. Čika Živko je zastao, zapanjen.
“Pera, ovaj put si stvarno nadmašio samog sebe!” rekao je Čika Živko, smijući se.
“Hvala, Živko! Ali tvoj šešir je pravo remek-djelo! Mislim da ćemo ove godine imati žestoku konkurenciju,” odgovorio je Pera, također se smijući.
Dok su se svi okupljali na trgu, žiri je počeo ocjenjivati šešire. Bilo je tu šešira u obliku svemirskih brodova, divovskih cvjetova, pa čak i jedan šešir u obliku pokretne farme s malim figuricama životinja koje su se kretale.
Kada je došao red na Čika Živka i Peru, žiri je bio impresioniran njihovim kreacijama. Nakon duge rasprave, predsjednica žirija, gospođa Milka Šarenić, stala je pred mikrofon.
“Dragi sugrađani, ove godine smo zaista imali nevjerovatne šešire. Ali nagrada za najbolji šešir ide… Čika Živku!”
Svi su zapljeskali, a Čika Živko je prišao da primi nagradu. “Hvala vam svima! Ovo je zaista čast. I hvala tebi, Pero, na sjajnoj konkurenciji!” rekao je Čika Živko, a Pera mu je srdačno čestitao.
Ali tu priča ne završava. Na putu kući, Čika Živko je osjetio nešto čudno. Njegov šešir je počeo da vibrira i proizvodi čudne zvukove. “Šta se to dešava?” pitao se naglas. U tom trenutku, iz šešira su počele da izlaze prave ptice, privučene zvukovima iz šešira. Počele su da lete oko njega, stvarajući pravu pometnju.
Ljudi su se smijali i pomagali mu da uhvati ptice. Na kraju, Čika Živko je uspio da smiri situaciju, ali ptice su se smjestile na njegovom šeširu, pretvarajući ga u pravi tropski raj. “Izgleda da je moj šešir postao novi dom za ove ptice!” rekao je Čika Živko, smijući se.
I tako, Čika Živko je postao poznat ne samo po svojim šeširima, već i po tome što je stvorio pravu malu tropsku oazu u sred Smehotresa. Grad je bio oduševljen, a Čika Živko je svaki četvrtak nosio svoj šešir sa pticama, koji su postali prava atrakcija. I tako su svi živjeli srećno i u smijehu do kraja života.
