Svađaju se dva dječaka, jedan kaže:
– Moj je tata bolji od tvog!
– Nije, moj je tata bolji!
– E, pa moja mama je…
bolja od tvoje!
– Znam, to i moj tata kaže!
BONUS PRIČA:
Izgubljeni u supermarketu
Bila jednom jedna porodica koja se uputila u veliki supermarket kako bi obavili nedjeljnu kupovinu. Tata, mama, i dva mala dječaka – Marko i Luka. Kao i obično, tata je htio da obavi sve brzo i efikasno, dok je mama željela da pogleda svaki artikal barem tri puta prije nego što ga stavi u korpu.
Čim su ušli u supermarket, tata je rekao: “Dobro, podijelićemo se da sve obavimo brže. Ja ću ići po piće, mama neka ide po povrće, a Marko i Luka, vi uzmite sve što je na spisku sa liste grickalica. Nađemo se kod kasa za 15 minuta!”
Marko i Luka su uzbuđeno prihvatili zadatak, vjerujući da će ovo biti najuzbudljiviji dio dana. Krenuli su prema odeljenju sa grickalicama, ali su brzo shvatili da supermarket nije baš jednostavan kao što su mislili. Prostor između polica djelovao je kao lavirint iz kojeg nema izlaza.
Dok su lutali, Marko je rekao: “Luka, ako nađemo sve grickalice sa spiska, tata će biti toliko ponosan na nas! Počnimo sa čipsom!”
Otišli su do odeljenja sa čipsom, ali su se suočili sa nevjerovatnim izborom – paprika, sir, slanina, začinjeni, pa čak i čips sa ukusom kiselih krastavaca! Luka je rekao: “Marko, hajde da uzmemo od svakog po jedan. Tako ćemo biti sigurni da smo uzeli pravi.”
Dok su punili kolica, Luka je spazio ogromnu kadu sa lopticama u dječijem odjeljenju. “Marko, pogledaj ovo! Idemo se malo igrati dok čekamo mamu i tatu.”
Nakon što su se upustili u avanturu u kadi sa lopticama, potpuno su zaboravili na vrijeme. Onda su začuli glas preko razglasa: “Poziv za roditelje Marka i Luke, vaša djeca su pronađena u kadi sa lopticama i čekaju vas na informativnom pultu.”
U međuvremenu, tata je završio sa pićem i stigao do kasa, ali mame nigdje nije bilo. Pokušao je da je pozove telefonom, ali bezuspješno. Dok je čekao, primjetio je da je zaboravio da kupi mlijeko. Uputio se nazad prema odeljenju sa mlijekom, ali se zagubio među policama. Na kraju je završio u dječijem odeljenju, gdje je spazio Markove i Lukine cipele pored kade sa lopticama.
“Tako znači, ovde su se zadržali!” pomislio je tata.
Kada je konačno stigao do informativnog pulta, zatekao je dječake kako jedu sladoled koji im je dao ljubazni radnik supermarketa. “Evo, tata!” povikao je Luka s punim ustima sladoleda. “Našli smo sve grickalice i igrali smo se!”
Tata se nasmijao, a mama se pojavila s kolica punim povrća i drugih potrepština. “Šta se ovdje dešava?” upitala je zbunjeno.
“Nemaš pojma,” rekao je tata. “Nismo se izgubili u supermarketu, supermarket se izgubio u nama.”
Porodica se smijala i odlučila da od sada obavljaju kupovinu zajedno, jer su shvatili da je čak i jednostavna kupovina avantura kad su svi zajedno.
JOŠ JEDNA ZANIMLJIVA PRIČA ZA VAS
Frizer koji je volio priče
U malom gradiću živio je frizer po imenu Jovan. Jovan je bio poznat po dvije stvari: po svojim frizerskim vještinama i po pričama koje je pričao dok šiša mušterije. Njegova radnja bila je uvijek puna, ne samo zbog odličnih frizura, nego i zbog njegovih beskrajnih priča koje su nasmijavale sve koji bi došli.
Jednog dana, u radnju je ušao stariji gospodin, gospodin Petrović, koji je imao samo jedno želju – da se šiša u tišini. Jovan ga je ljubazno pozdravio i započeo s poslom, ali je ubrzo počeo da priča.
“Znate, gospodine Petroviću, juče mi je došla jedna dama sa nevjerovatnom pričom. Kaže da je njezina mačka naučila da koristi WC! Nevjerovatno, zar ne?” započeo je Jovan.
Gospodin Petrović nije bio zainteresiran. “Molim vas, Jovane, mogu li samo uživati u tišini?”
Jovan je bio iznenađen, ali je odlučio da poštuje želju mušterije. Šišao je u tišini nekoliko minuta, ali nije mogao izdržati. “Znate, prije nekoliko dana jedan mladić je došao i pričao mi kako je izgubio psa u parku, a onda je pas našao put kući prateći miris njegovih cipela! To je prava avantura!”
Gospodin Petrović se naslonio na stolicu i uzdahnuo. “Jovane, molim te, samo tišina.”
Jovan je pokušao opet, ali je njegov mozak bio prepun priča koje su čekale da budu ispričane. Šišanje u tišini nije trajalo dugo. “Gospodine Petroviću, da li ste ikada čuli za onu ženu koja je pronašla zlatnik u svom vrtu i otkrila da je cijelo područje zapravo nekada bilo blago pirata?”
Gospodin Petrović je uzdahnuo dublje, ali ovog puta nije ništa rekao. Shvatio je da je Jovan jednostavno nepopravljiv. Dok je frizer nastavljao s pričom o blagu pirata, gospodin Petrović je zatvorio oči i pokušao da se opusti.
Kad je šišanje bilo gotovo, gospodin Petrović je pogledao svoju frizuru u ogledalu. Bila je savršena. “Jovane, tvoje vještine su nevjerovatne, ali zaista moramo raditi na toj tvojoj potrebi da stalno pričaš.”
Jovan se nasmijao. “Ah, gospodine Petroviću, priče su moj život! Ali obećavam, sljedeći put ću se potruditi da više ćutim.”
Gospodin Petrović je izašao iz radnje s osmijehom, iako nije dobio šišanje u tišini koje je želio. Shvatio je da Jovanova radnja nije samo mjesto za šišanje, već i za smijeh i dobre priče.
I tako je Jovan nastavio da priča, a mušterije su se i dalje vraćale, ne samo zbog frizura, nego i zbog neobičnih, smiješnih i nevjerovatnih priča koje su činile njihov dan ljepšim.
