U osmoj godini života, moj razred odlučio je organizirati razmjenu božićnih poklona, što je među djecom izazvalo veliko veselje. No, dok su moji vršnjaci s oduševljenjem birali poklone, ja sam se suočavala s realnošću našeg siromaštva. Moja porodica jedva je imala za osnovne potrebe, a božićni pokloni bili su izvan našeg dosega. Srce mi se slamalo jer nisam imala čime obradovati svoju najbolju prijateljicu, koja je uvijek bila dobra i pažljiva prema meni.
Ne želeći potpuno izostati iz razmjene, pronašla sam očevu staru knjigu i umotala je u iskorišteni papir. Iako sam znala da moj poklon nije raskošan, vjerovala sam da će cijeniti moj trud. Kada sam joj ga predala, njen odgovor bio je suze. U tom trenutku nisam shvatila što je izazvalo takvu reakciju. Bila sam zbunjena i pomalo posramljena.
Sutradan me iznenadila njena majka, koja je došla u školu tražeći mene. Prvobitni strah ubrzo je zamijenila toplina njenog osmijeha. Prišla mi je i uručila vrećicu punu poklona – predivni Barbikin auto, Ken lutku i novu odjeću za Barbike. Bila sam zatečena njezinom gestom. Ta ljubaznost preplavila me osjećajem zahvalnosti, ali to nije bilo sve. Pozvala me na ručak s njenom kćerkom, što je za mene bio nezaboravan doživljaj.
Nikada prije nisam bila u restoranu, a taj ručak bio je više od obroka – bio je simbol prihvaćanja i prijateljstva. Moja prijateljica i ja zbližile smo se više nego ikada. Taj dan postao je simbol topline i ljubavi, ostavivši neizbrisiv trag u mom srcu.
Sada, odrasla i financijski stabilna, osjećam odgovornost da nastavim širiti dobrotu. Svake godine tijekom praznika trudim se pomoći djeci koja su u potrebi. Zauvijek ću pamtiti čaroliju tog Božića i truditi se da tu čaroliju prenesem drugima.